JEDAN SASVIM OBIČAN DAN

Jučer sam

Imala namjeru

Postati ozbiljan pjesnik

Svu prošlost

Pobacati u đubre

Posaditi stilske figure

U saksije na prozoru

Umjesto petunija

Čekati da nešto nikne

Namjeravala sam ozbiljno

Obući se pristojno

Našminkati se ukrasiti se svilom

A onda mi je jedna majušna ulična mačka

Umrla na rukama

Tiho mirno i bez glasa

Pa sam odustala jer

Pravi pjesnici plaču

Šminka im se rastopi

I ne samo da plaču

Nego i gutaju te prašnjave suze

I ne samo da plaču

Nego i smrde

Na kolomast i znoj

Imaju prljave šake

Pune zemlje

Kao kamiondžije

Pojma nemam zašto

Skoro svaka cigareta

Im dogori do prstiju

I nikad nemaju pepeljaru

Nadohvat ruke

Jučer sam baš imala

Ozbiljnu namjeru

Postati pjesnik

A onda su mi riječi

Zaspale u krilu

Kao mrtva mačka

Koja uopšte nije  bila moja

I nisam znala gdje da je sahranim

Pravim pjesnicima uvijek

Cigareta dogori do prstiju

Dok oni

Od praznine  i tišine

Od krušnih mrvica i sjemenki

Prave doručak za golubove

I svašta drugo rade

Samo da ne pišu o strahu

Kojeg premeću iz jednog

Džepa u drugi

Sa jednog naslova na drugi

Izmišljaju bijesne gliste

I smrde na znoj

Čekaju da ih pregazi auto

Kao običnu bezimenu

Uličnu mačku

Koja je umrla

Trčeći za mojim rudarskim smradom

Kao za mamom punom mlijeka

Baš sam imala namjeru

I to ozbiljnu

A sada samo sjedim i pušim

Gledam u svoja stopala

Kako se mrdaju u patikama

Koje također smrde

Ali to je univerzalna pojava

I nema veze sa pjesnicima

Izvana bio je to

Jedan sasvim običan dan

Iznutra

Dobila sam na poklon

Slobodu

Koja nema nikakvog smisla

I ozbiljno sam odlučila

Da postanem ozbiljna

Ali pjesme su mi odrasle

Otišle i zaboravile na mene

U srcu mi caruje praznina

Posuta sjemenkama za ptice

A cigareta mi redovno

Dogorjeva do prstiju

I pepeljara mi redovno

Nije nadohvat ruke

Čini se na koncu

Da u  tom mom srcu nekako uvijek

Ima previše potencijala za

Grube  rudarske poslove

Nego za poeziju