VEŠKUHINJA

VEŠKUHINJA

Prije nego što su se moji roditelji razveli, živjeli smo u malom stanu u prizemlju zgrade u Ulici Vladimira Nazora na broju 5, sa balkonom na kojemu je s vanjske strane još dugo poslije mog odlaska pisalo velikim nepravilnim slovima ~ MIRELA VO.

Taj se naš rastanak  već neko vrijeme mogao   naslutiti ,stalno se vikalo , mama je neutješno  plakala, tata izbivao iz kuće često i dugo. Željela sam da budem spremna za rastanak. Uveče , prije spavanja ,gledala sam zvjezdano nebo kroz prozor tik do mog uzglavlja, pokušavala  da zamislim kako će nam život izgledati poslije.

Negdje usput sam zaključila da sam za sve to ja kriva i da će sve možda da se popravi i vrati u normalu, ako ja budem dobra,  još bolja, najbolja što mogu da budem. To uopšte nije funkcionisalo jer sam već bila takva. Dobra, poslušna, pametna,mirna,za poželjeti.

Ali neise.Možda je trebalo raditi drugačije? Uskoro sam radila vrlo opasne incidente sa lomljenjem staklenih čaša, koji su mi bili glavni ali ne i jedini na repertoaru uplašene kćerke jedinice u borbi za opstanak.

Moje slutnje o životu koji će mi se raspršiti kao balončić sapunice su bile sve stvarnije i ja sam postajala sve samo ne mirna i dobra.

Vikendom,tata bi nas izveo u neki restoran na piće, u Ribolovac, u Hotel Bosnu ili na obalu Vrbasa kod Gunića. Ja bih naručila sok od borovnice i nakon par  nonšalantnih gutljaja, zagrizla bih u čašu svom snagom svog djetinjeg straha. Čaša  bi se zdrobila u mojim ustima, crveni sok bi se razlio poput krvi po stoljnjaku,po mojoj haljini , mama bi se tresla od  šoka ,  tata je bio ljut zbog neugodnosti i nereda koji sam izazvala ,a ja bih valjda , dobila pažnju koju sam mislila da zaslužujem. Svi bi se strčali oko mene, da vide da se nisam povrijedila, da počiste nered, starci su se crvenjeli i izvinjavali zbog ćaknutog djeteta, na brzinu plaćali i još brže smo odlazili.Uskoro više nismo u porodičnom izdanju imali gdje ni da izađemo, osim u šetnju.

Valjda sam bila ljuta.Slutila sam da će mjehurić od sapunice uskoro da prsne.Valjda sam se osjećala  uplašena,razočarana, izdana. Nisam htjela da se tlo pod mojim nogama izmakne, da ostanem  sama i  cijelog života žmireći  lovim ravnotežu  na žici iznad ponora,potpuno i beznadežno prestravljena svega što bi moglo da se desi.

Da sam bar imala brata.Ili makar sestru mislila sam si.Makar nekog šugavog psa ili papigu.Izmišljeni prijatelji koji su oživljavali tek kad ih ja  glumim u odsjaju na staklenim vratima vitrine nisu mi bili dovoljni.

Tačno ispod našeg stana nalazila se podrumska prostorija koju smo zvali veškuhinja.Prije nego što su se u Banjaluci mogle po vrlo povoljnim uslovima, poslije zemljotresa , nabaviti nove  veš mašine, a malo pomalo svi smo ih imali u stanovima, veškuhinja je bila vrlo bitna prostorija u zgradama. U njoj se ložila vatra, otkuhavao se veš, potom ispirao u velikom betonskom koritu. Stanovati iznad nje bilo je toplo, ali uvijek pomalo smrdljivo.Poslije invazije mašina za pranje veša, ona je postala neupotrebljiva prostorija u koju smo ponekad ostavljali stvari koje nam je bilo žao baciti, misleći da će nam možda nekad zatrebati.

Uskoro je postala sklonište za jednu malu crnu ovcu,Evo kako.

Za praznike smo išli kod tatinih roditelja na selo.Nikad nisam voljela da idem tamo.Nešto mi tamo nije davalo mira.Duhovi?Ne, oni su uglavnom dobri.

Ne, nisam uopšte mislila da me taj neprijatni  osjećaj vara, iako sam bila tek djevojčica.Otkako znam za sebe posjedujem sposobnost da mogu da naslutim, bolje od ostalih klinaca i mnogih odraslih, šta ljudi oko mene osjećaju, kada se pretvaraju,  a kada su iskreni.Tamo, u  selu sam uvijek osjećala da nisam dobrodošla  iako su se svi trudili da to sakriju, donosili su mi voće, slatkiše, pite, hurmašice.  Pričali  su izvještačeno,previše ljubazno, uvijek insistirali da ostanem duže, da se brzo ponovo vratim.

Ta prijetvornost, koja mi se unosila u lice, ta sumnja  koju je vjetar nosio  po dvorištu poput šarene lopte na napuhavanje iz male samoposluge prekoputa.

Tada to nisam mogla da povežem sa nacionalnom i vjerskom netrpeljivošću niti sam mogla da mislim da to možda ima ikakve veze sa porijeklom moje mame, rođene u pravoslavnoj hercegovačkoj porodici, koja se stalno  seljakala po bivšoj nam državi trbuhom za kruhom.  Nisam tu mogućnost ni vidjela niti sam joj dozvoljavala da uđe u moju svijest , još mnogo godina nakon što sam odrasla i postala svjesna njenog postojanja.

Ne, ja sam bila uvjerena da je to što osjećam samo obično nedopadanje, koje, uostalom za mene nije bilo ništa novo. Ja nisam ni u gradu imala mnogo prijatelja,djeca me baš i nisu nešto voljela i  polako, sa tugom sam se  privikavala na  život čudaka,drugačijeg,usamljenika.

Na selu sam vjerovala da smutnju proizvode moje haljinice iz Trsta, karirani kaputići, zelena pelerina od štofa sa zlatnim dugmićima, lakirane cipele, pa sam djeci rado posuđivala svoju odjeću a ja nosila malene šarene dimije i marame u kojima sam se osjećala  kao prevarant.  Bilo mi je neugodno  zbog mog  slabašnog zdravlja, bila sam nespretna u poslovima oko seoskog domaćinstva, tako sitna, tanka i sa apetitom  ptičice.

Osjećala sam kako ne pripadam tamo, među njih snažne , zdrave i  ~ u jednom sam momentu shvatila ~ispravne. Ali  nisam pripadala ni gradu u kojem sam rođena~ uvijek sam bila negdje sa strane, u nekom neupotrebljivom višku. Škart.Već tako mladu naselio se  ume taj razočaravajući  osjećaj otuđenosti i neprilagođenosti ,koji me neće ni za tren napustiti cijelog mog života,gdje god da sam se nalazila.

To je bilo ono unutra.Svana , nisam voljela da idem na selo jer, prvo –

imali su jednu ogromnu , dobru kravu , uvijek prepunu toplog mlijeka koja je meni izgledala strahomorno.Nikad u životu nisam vidjela veće živo biće.Bila je veća čak i od Gulivera, njemačkog ovčara koji je živio na kraju moje ulice u gradu i bio viši od mene i izgledao mi dvostruko veći zbog imena koje je nosio.

Krava i ja samo imale bliski susret treće vrste.Kada sam imala jedva pet godina stric me je u šali podigao i spustio na leđa zbunjenoj kravi, a ja sam izbezumljena, udarila u plač,uhvatila  jadnu kravu za rogove i derala se na sav glas, sve dok se vas komšiluk nije sjatio,neko me je spustio u travu  odakle sam se trkom sakrila u tatinog tristaća.Danima poslije tog događaja, iz revolta , nisam htjela da okusim njeno mlijeko.

Drugo- nena je imala poljski wc  u kojemu  je bilo hladno i za najtoplijih dana i vonjalo na vlažne i trule drvene daske i ustajali zrak ispunjen mirisom znoja i mokraće. Uvijek sam odgađala odlazak u wc sve dok me trbuh ne bi zabolio.Ali glavni razlog je bila jedna ohola i vrlo nevaspitana ćurka koja je uzela pik baš na mene, nepoznatu  djevojčicu iz grada.Tiho bih otvorila drvena vratašca koja su odvajala taj dio dvorišta od onog u kojem smo  sjedili ispod krušaka i u kojem je nena uzgajala cvijeće, i polako krenula ka poljskom klozetu na samom dnu dvorišta.

Ali vražja ćurka se istog momenta odnekud pojavljivala,  klepetala krilima ,mahala glavom, praveći nesnosnu  buku i trćeči za mnom.Prestrevljena uletala sam u klozet i zasunom  zatvarala vrata.Zatim bih  dugo čekala da me glupa ćurka zaboravi i odšeta kljuckajući zrnevlje u travi, a onda se priča ponavljala.Ja bih trčala sva izbezumljena prema bakinom cvijeću i spasonosnoj ogradi a ćurka za mnom sva crvena i ljubičasta  od ljutnje. Na druge ljude uopšte nije obraćala pažnju.

Bila je suha, vjetrovita jesen. Na momenat mi se znalo učiniti da ću zavoljeti tu baštu punu vjetra, pomiješanih mirisa zumbula i tišine , sjenice koje pričaju sa strancima.Noću su na obližnjoj džamiji upalili  svjetla i za vijorile  su se zastave jer se slavio  Kurban Bajram. Ujutro je u našoj bašti osvanulo jagnje.Medeno,čupavo, zaigano je skakutalo po dvorištu.Bilo je sasvim crno, sa bijelom flekicom  na vrh glave poput male bijele kape. Odmah smo se sprijateljili i ja nikog živog nisam vidjela ni čula  cijeli dan,  igrala  sam se, ganjala i mazila sa svojom Janjkom. Ni jela ni pila.Niti me je ko tražio, toliko sam znala da budem nevidljiva.

Tek poslijepodne sam primjetila da  se okupila cijela familija.Nena je iz kuće  iz nijela neku dugačku zakrivljenu  sablju, uglancanu i sjajnu, sa arapskim slovima cijelom dužinom oštrice. Svi smo se  skupili oko nje i Janjke u prvom planu. Porodična praznična fotografija.Stric je kliknuo.Uspomena.

Onog momenta kad je fotoaparat kliknuo, u meni se upalila lampica užasa.Moja mala ovčica, moje malo janje, bit će ubijeno!

Kakvu  dreku  sam digla! Vrištala sam i plakala, valjala se po zemlji i derala, bez prestanka .Uopšte mi nije jasno odakle mi hrabrost  da se suprotstavim cijeloj  rodbinskoj smrknutoj brigadi jer sam inače bila  povučeno i stidljivo čeljade. Moje tvrdoglavo naricanje je imalo efekta.Ovčica je spašena.Kada sam se jadva na jedvite jade smirila, tata mi je biranim riječima  opisao običaj o kojem prije ništa nisam znala. Nahraniti sirotinju i biti darežljiv.Ali ~ mojom,živom janjkom zavapila sam!Kuku i lele, jadna sam ti , ponovo sam počela da zapomažem, i lijepo su me  čuli u sve tri seoske džamije, što je ostavilo trajne posljedice na moj gorespominjani osjećaj  neprilagođenosti.Slatke tuhafije, pekmez od šljiva, domaće karamele sa orasima , med od bagrema, nikad više.Zbogom.

Ne znam šta se potom dešavalo, imam parcijalnu amneziju.Možda je bilo baš ovako, a možda i nije.

Jadna Janjka je skakutala sa mnom po dvorištu svaki dan zaigrana i vesela , ja sam se prema njoj ponašala kao prema vjernom psu, iako nikad nisam imala psa, a ona mi je uzvraćala jednakom mjerom,bila je pravi poslušni pas.Učila sam je psećim vještinama.Aport! Lezi! Sjedi! K nozi!

Imam čak i fotografiije koje to potvrđuju.Mala Mirela u nekoj kariranoj haljinici sa faldama uokolo i  kravatom ~ morali su me urediti da mi se cijelo selo smije ~ i pored mene ovčica , crna sa bijelom kapicom,sagete glave pase travu, ja je češkam iza uha.Ali praznici su prošli.

Novi problem je nastao kad smo krenuli kući, u grad.Ja se nisam željela rastati od svoga janjeta .Tata nije želio više dizati prašinu sa svojom svojeglavom kćerkom i njenim  mušicama.Tako smo svi zajedno otputovali kući u tristaću, mama, tata, Janjka i ja.

Smjestili smo je na dekicu u veškuhinju i nahranili je travom, a ja sam mirno zaspala tek kad je tata dva puta išao da provjeri  da i moje mezimče slatko spava. I tu nastaje totalna  blokada u mom sjećanju. Svjesna sam da janje nije moglo ostati dugo u veškuhinji, da nije moglo niti živjeti tako usamljeno i zatvoreno, ali ničega drugog se ne sjećam.I dan danas nemam hrabrosti da oca upitam da li se sjeća kako je završila svoj kratki život moja mala životinjica, da li je uginula, da li ju je neko odnio u neku mesnicu ili vratio u selo….Ne znam.Ne želim da znam. Ali moja  priča o crnoj ovčici  nema kraj, jer zahvaljujući njoj ja sam tako nekako usput i namjerno  postala crna ovca u porodici.I pjesnik. Buntovnik.Niškorist.Čudak.Mimosvijet.Teška.Neukrotiva.Prgava.Kao da nije naša.

Nismo dugo živjeli u tom prizemnom stančiću. Jednog dana,  tata me je pozvao  sa sobom na poslovni sastanak negdje u Rudarskoj ulici.Vozili smo se ćuteći u  tamno sivom tristaću , registracije BL  48 ~ 19. Na uzbrdici je zaustavio auto.Energično je povukao kočnicu i duboko udahnuo. Osjetila sam miris nevolje u zraku.Tata nije osoba od velike priče.Uprkos tome,pričao je, objašnjavao, govorio o nečemu.Ja sam skretala pogled ustranu , izbjegavajući njegov, kao da sve to što će da se desi zavisi od toga da li će nam se pogledi ipak susresti. Ništa nisam razumjela osim da se mama i tata ipak rastaju, i da ću ja živjeti sa mamom, i da se nada da ću ja i dalje da budem dobra i pametna i svremenom sve shvatim.Klimnula sam glavom.Ništa mi nije bilo jasno.Sav moj svijet, sve što sam ikad spoznala i imala sve se razletjelo uokolo kao razbarušene  sjemenke maslačka koje je neki obijesni dječak snažno puhnuo u moje lice.

Klimnula sam  samo zato jer se to od mene očekivalo.Shvatiću, valjda, jednom.

Poslije se sve nekako odvijalo brzo, i ja sam se pravila da me ništa ne boli.Pravila sam se da mi ništa ne nedostaje. Da  se uveče sklupčam na kauču u dnevnoj sobi, dok tata gleda dnevnik i  češka po glavi  sve dok ne zaspem, a onda da me usnulu prenese u moj krevet.Neko ko će biti sa mnom zauvijek.Stalno sam mislila na moje crno janje.

Početkom sedamdesetih smo se odselili iz Nazorove broj 5. Mama i ja u podstanare , a tata u novi stan u Boriku koji je trebao biti naš zajednički.

Godinama poslije sanjala sam svoju ovčicu kako umire sama u hladnoj veškuhinji, sanjala sam strašni zemljotres koji je u mojoj podsvijesti postao dio moje emotivne apokalipse,sanjala sam kako zemlja puca napola i guta sve koji su se zatekli na pukotini , i potom se sklapa nad nama,sanjala sam kako ne mogu da dišem jer su mi usta puna zemlje.Godinama poslije živjela sam kao izbjeglica iz nekog tuđeg rata.Na pola puta do negdje.

Kada me pitaju ko sam, uvijek kažem , pisac. Biti pisac je zgodno. Nisi obavezan da daš rješenja niti odgovore, samo postavljaš pitanja.Ne moraš nikad da našeš smisao, jer je pisanje samo po sebi smisleno.Ne možeš početi rečenicu i ostaviti je da visi u zraku, nna pola puta do negdje.

I dan danas kada prolazim Nazorovom  ulicom pored zgrade sa veškuhinjom  u podrumu  osjetim valove nepomućene sreće i duševnog mira, koji se nikad više u mom životu nisu na taj način ponovili.Zato i dalje pišem.Tragam.Bjesnim.Nedugo nakon našeg odlaska nestala je i veškuhinja.Prenamjenjena u društvenu prostoriju.

Jedino je još godinama poslije,  na balkonu s vanjske strane  stana u prizemlju na broju 5 ,ostalo ugravirano nepravilnim , krivudavim slovima ~ Mirela vo liže so.

 

000_1798 (2)

 

Advertisements

2 komentara na “VEŠKUHINJA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s