PLJUSAK

Nebo se otvorilo. Opet. I nije mu to neka fora, to otvaranje I pljuštanje po narodu svakih par dana usred hirovitog ljeta.Predvidiva nepredvidivost neba.

Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, prestala sam da mu se suprotstavljam, prestala sam da nosim kišobran, prestala sam da bježim.Pasivni otpor.Ghandi.Pravim se da ga ne primjećujem. Ipak je to samo jedno obično ljeto.I jedno vrlo obično nebo. Doduše, izgledaju mi kao dva propaliteta, u kafiću u zanatskom centru, na nečemu.Ko zna čemu.

Danas je bilo uobičajeno vruće.Pas i ja smo se lijeno vukli gradom, prateći jedino čipkaste stazice od šarene hladovine ispod krošnji drveća.Iznenada,gorepomenuto nebo se otvorilo i nemilosrdno prosulo po nama kišu i olujni vjetar, tačno na samom početku ulice za koju sa sigurnošću znam da u njoj za mene nema zaklona. U njoj se svaki,i najbezvezniji pljuščić pretvori u mokri vihor zaboravljenih imena i događaja pažljivo zatrpanih ispod gomile odbačenih stvari u drvenom maslinasto zelenom vojničkom sanduku moga djeda kojeg sam davno izgubila u selidbi, a na mjestu na kojem je oduvijek stajao, sad je vesela polica sa šarenim rubljem kineske prodavnice znakovitog imena Đuro, baš kako se zvao i otac moga djeda.

Ulica moga djetinjstva.Pljusak. Cvrkutav i težak kao šaka sjajnih novčića iz one priče o kumu kojem izgore kesa. Grmljavina koju kao da proizvodi gomila pijanih rođaka sa mladoženjine strane.U nebo, iz neba.Rafalno. Ta uska uličica nedjeljom popodne oduvijek miriše na kolače od jabuka, domaće krempite i ljubav posutu šećerom u prahu.

Lipe i kesteni lijeno čavrljaju poslije obilnog ručka obećavajući sami sebi strogu dijetu od ponedjeljka. Godinama nisam prošla tom ulicom. Iz razloga koji možda mogu da razumiju samo Sanja, Rada, Goga i Sina. Ta glasna i vesela uličica.To moje  šareno djetinjstvo iz kojeg sam pobjegla samo sporadično i ne naročito daleko. Ta mala ulica koja vodi do muzičke škole.Taj treperavi proljetni zrak kojim, poput behara nošenog vjetrom, proleću mirisni violinski ključevi,usplahireni  nesigurni akordi, ljutite sinkope, basovi u mutiranju i nemirne osminke.

To moje stidljivo djetinjstvo u ulici ukrašenoj razbarušenim krošnjama drveća , kao užasno lošim onduliranim frizurama sa tu i tamo nekim smušenim grmom šimšira.Te krošnje kroz koje sam stalno virkala u nebo koje je bilo dostojno mog djetinjeg povjerenja, i zbog kojeg sam virkanja često završavala razderanih koljena jer nisam slušala baku koja mi je stalno spuštala glavu nadolje, prema podu,govoreći , pazi kuda hodaš,pašćeš.Nisam slušala baku.Padala sam.

Ti pločnici kao stvoreni za spoticanje, na kojima sigurno još ima mojih krvavih potpisa. Ta trava, tako obična i zelenkasta,mjestimično sasvim izgažena. Čini se da je s godinama izgubila elastičnost i životnost, ali je zato postala sve brbljivija,čujem je ponekad u prolazu, kako priča sama sa sobom , čak i kod Kastelovog ćoška.Prava brbljava, nagluva starica.

Ta uličica kojoj se niko u ratu nije sjetio promijeniti ime.Pa se Branko Radičević može mirno protezati u onom svom počivalištu na onom tamo brdu ispod onog tamo drveta što šumori vječno. Taj glupi pljusak od kojega se ulica moga djetinjstva sva nekako skupila i suzila kao vunena vesta oprana u prevrućoj vodi. To postojanje koje se i poslije toliko godina stidi samoga sebe.To stajanje na kiši iza kontejnera sa pogledom na moju školu.Ta prokleta avlija u kojoj su, ratnim riječnikom rečeno, nestala braća Pavlić.Ti narodni heroji obrisani običnom školskom gumicom. Taj Šekspir koji nas stalno iznova podsjeća da imena nisu važna.Uzalud. Te divlje ruže iza školske ograde, koje tako zanosno mirišu, čak i onda kada su odavno posječene i bačene u nečiju potpalu.

Stajala sam tako, tu, na kiši iza kontejnera sa pogledom na kabinet opštetehničkog obrazovanja.Ja koja volim kišu i pas koji se boji kiše i sav treperi od straha sakriven ispod nabora moje suknje. Ta djevojčica u lakiranim cipelicama iz Trsta i bijelim soknicama, koja je puno obećavala.Bakine su joj komšinice proricale sjajnu budućnost.A mamine  su joj  prijateljice zavidjele. Ta blijeda prozirna  koža ispod koje se nikad nije vidjela moja  bolna samoća.Ta bol od koje su mi oči postajale sve crnje i crnje.Te suze koje su se mrvile među mojim prstima u mojim džepovima , kao zaboravljeni komadići osušenog peciva. Taj ludi Luis Kerol i njegovo prokletstvo pogrešnih napitaka zbog kojih sam sve te sjajne budućnosti zajebala, jednu za drugom.

To moje djetinje nebo koje se danas prosulo po mojim sjećanjima, pretvarajući se u bučni kovitlac u kojem su se nazirale samo lakirane cipelice  djevojčice iz Oza. Sve ove pedese i tri godine u kojima iznova i iznova, igram istu igru , preskačem gumeni lastiš koji je sve viši i viši, s jedne na drugu stranu.Ne smijem da stanem, ne smijem da padnem.Bojim se da neću željeti da ustanem.Ko izgubi, piše svima zadaću iz matematike.Skakućem iako mi je dah sve suhlji i glas me izdaje.Diktiram francusku pjesmicu o mornarima i brodovima, potom brojalicu zatrpanu dugogodišnjim napadima sraha.

Ta ograda iza kontejnera sa pogledom na Školu Ive Andrića, na koju je neko davno nalijepio ražvakanu cijelu kutiju žvakaćih guma , onih što su ličile na cigarete, i na koje sam ja sjela u taze novom kariranom tregeršosu koji mi je sašila teta Jula, idol moga djetinjstva, sa svojom singericom i kuhinjom punom krpica, krojeva ,iglica rasutih svuda po podu i, čudnovatih , namagnetisanih makaza kojima je skupljala te iglice u jednom potezu.Tregeršos je bio nepovratno uništen.Baka je galamila, mama je galamila, teta Jula je sašila novi bez pitanja i bez riječi.Sa samo smiješkom punim dobrote.

Taj kontejner u kojem danas, ispred mene kisnu nečije stvari,očigledno bezobzirno izbačene na kišu iz stana ili podruma.Neko zakašnjelo ratno protjerivanje. Mokri dušeci koji su već odavno zaboravili obrise tijela koja su na njima spavala.Sanjala, možda. Jorgani smotani u nepravilne origamije tuge. Ženske torbice iz šezdesetih. Neboderi Burdi i Politikinih Zabavnika. Izvađeni šnitovi nekih odavno odbačenih haljina. Križaljke sa kojih se cijede istopljena slova. I ~ jedan drveni sanduk identičan onome kojeg je imao moj deda. Težak, drven maslinastozeleni sanduk, sa metalnom pločicom na kojoj je bilo ugravirano dedino ime.Sa sadržajem tog sanduka sam u djetinjstvu provodila više vremena nego sa samom sobom. Na afaltu, u lokvama, kupale su se fotografije,pisma, sveske sa receptima, čak i neki davno plaćeni računi. Ta prošlost koja je teškom kišom danas zasula moju sadašnjost. Te pedeset tri godine sa kojima više ne znam šta da radim.

Taj neko ko je odavno otišao odavde. Ti ostaci nečijeg života koje iznenadni  ljetni pljusak briše kao da su samo obična kredom iscrtana slova na pločniku Ulice Branka Radičevića. Sagela sam se i uzela jednu, najmanje skvašenu fotografiju iz te otužne hrpe smeća i stavila je u džep. Crno ~ bijela fotografija.Na njoj, neka mlada dugokosa žena u kupaćem kostimu,bosa, sretna.Pored nje dječak, jednako nasmijan, plavokos i sretan, sjedi na malom magaretu, u pozadini se lijepo čuje šumor morskih valova pomiješan sa pjesmom zrikavaca. Jer dan je bio sunačan i topao, i sve je bilo baš onako kako je i trebalo da bude. Sve je bilo u redu. Gdje li je ta lijepa ženica sada? Živa li je? Da li dječak nekad u snu prepozna pjesmu zrikavaca i meke  magareće uške sa sitnim  nježnim dlačicama  koje su mu škakljale obraze?

Taj pljusak. Ta moja besmislena odraslost. To šareno djetinjstvo kojemu sam pobjegla samo parcijalno i ne naročito daleko , sve sapličući se i padajući u novim lakiranim cipelama sa zlatnom šnalom i sa Ludim Šeširdžijom u torbi kao džepnim izdanjem proroka i savjetnika za pitanja duše. Iza ugla, na fiskulturnom igralištu, pala sam vozeći rolšule ,razbila nos i gadno ogulila koljena.Nisam plakala.Ne, otkad mi se omiljeni školski nastavnik Isak Salama rugao kad sam u ženskoj svlačionici neutješno jecala zbog bola u lijevoj podlaktici koju sam neposredno prije toga slomila igrajući između dvije vatre sa curama iz razreda.Mrzila sam tu igru gađanja i bola od udaraca lopte.Mrzila sam igre u kojima smo slavili pobjednike i ponižavali poražene.Nastavnik me poslao u svlačionicu da tamo sačekam kraj časa. Šta cmizdriš, ništa nisi slomila, budi jaka,stisni zube. Suze su mi frcale kroz čvrsto stisnute očne kapke, hladan vjetar od iznenadnog propuha kad sam otvorila vrata svlačionice, smrad ozojenih patika i trikoa u svlačionici. Stisla sam zube, bila sam dobar đak.Čvrsto. Godinama poslije, ni pred kim nisam plakala, ni zbog kakvog fizičkog niti duševnog bola.

Na tom istom uglu iza škole , nekoliko godina kasnije, zapalila sam svoju prvu cigaretu, da me niko ne vidi i kašljala gorku odvratnost sve do velikog odmora. Kiša je stala.Jednako iznenada kao što je i počela. Sjela sam na mokru klupu ispod breze u školskom dvorištu i zapalila cigaretu.Odvratnost više nisam osjećala.Pas je smireno njuškao nove nepoznate mirise u mokroj travi. Taj prokleti pljusak.Taj džep sa fotografijom mladih ljudi koje nisam poznavala. Ti ljudi koji su također živjeli u ulici moga djetinjstva i otišli.Ti komadići njihovog života pretvoreni u smeće. Ta ulica koja i sad, nedjeljom popodne,miriše na kolače od jabuka, domaće krempite i ljubav posutu šećerom u prahu.

11351187_1603181839953261_8520992369742973442_n

Advertisements

3 komentara na “PLJUSAK

  1. Bravo, bravo, brav!. Divna pripovijes;,sigurno ne samo zmog toga sto sam i sam setao tim ulicama,trcao za loptama tim igralistima i sto je moj djed igrao sah i fudbal sa bracom Pavlic.
    Pozdrav od Igora

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s