4Way Street

1978.godine, kada sam bila u trećem razredu gimnazije, sa tatom i nekim njegovim prijateljima posjetila sam Istambul. Bila je to jedna od onih prigodnih – prazničnih organiziranih posjeta, jer, tada se još slavio bivši praznik bivše nam domovine Jugoslavije, 29. novembar. Putovali smo iz Zagreba, avionom, divnim francuskim konkordom, a u Sofiji smo se preselili u neku rusku harabatiju od aviona, koja je lupala , škripala i bučila kao da će se svakog momenta raspasti.Imala sam sjedalo pored prozora , ispred krila sa propelerom i sve što sam vidjela kroz njega bila je najžešća oluja u mom životu , sve sa munjama , grmljavinom i turbulencijama kao iz filmova. Tako da sam zaista bila jako sretna kad smo sletjeli na aerodrom po kojem je još uvijek bjesnila kiša i fijukao vjetar.
Istambul mi je ostao urezan u sjećanje iz mnogo razloga. Divan, veliki grad.Znala sam da ima mnogo hiljada džamija i znala sam da ga neću stići upoznati za samo nekoliko dana , svejedno – bila sam osupnuta njegovom ljepotom , mješavinom istočnjačkog i zapadnjačkog, koje je egzistitalo jedno pored drugoga, sasvim prirodno i normalno.
Aja Sofija se renovirala, pa smo posjetili neku drugu džamiju i Kapali čaršiju. Ja volim gradove upoznavati polako, šećući njima bez nekog određenog plana. Ipak, prvo smo morali u kupovinu jer su nam torbe sa svim stvarima otputovale u nepoznatom pravcu.Tek mjesecima poslije, u Banjaluku su stigle naše torbe koje su svo to vrijeme uživale zagubljene na pariškom aerodromu.
Saobraćaj u Istambulu je totalno lud, nigdje semfora , nigdje saobraćajaca, samo automobili i autobusi koji voze svaki u nekom svom zamišljenom pravcu, signaliziraju si rukama i deru se kroz prozore. Šećući ulicama, iako je bio kraj novembra, mogla sam da si za neku siću kupim na licu mjesta izrezan napola, oguljen i posoljen krastavac, položen na salvetu , da ga jedem usput, kao recimo, pečenjak što se jede kod nas.
Peškiri i posteljina u hotelu su bili sumnjive prljavo sive boje. Niko nas nije upozorio da voda u slavinama nije za piće. Negdje u luksuznom dijelu grada , u ulici načičkanoj buticima sa poznatim svjetskim imenima, našla sam mokasinke od crvene brušene kože,sa resicama, ali nisam ih kupila, iako su bile naprosto, savršene. Zato sam u prodavnici LP ploča nabavila nekoliko rijetkih primjeraka nosača zvuka, tada još nedostupnih na našem tržištu.
Tata je insistirao da probamo lokalnu kuhinju, pa smo uveče u malom restoranu sa živom muzikom i trbušnom plesačicom, jeli ćevape, sa preljevom od jogurta. Kašikom.Plesačica je bila debeljuškasta i šarena kao božićno dvce, a poslije nje je nastupao lokalni pop pjevač u farmerkama, sa kariranim kačketom na glavi. Neki pijani turista je plesao oko njega i u jednom momentu mu je skinuo kapu, misleći vjerovatno , da si je uzme kao suvenir, a sa kapom je spala i perika koju je lokalni pop pjevač vješto spojio sa kapom. Svi su se mu se bjesomučno smijali.Trbušna plesačica se je uokolo savijala i vrtila pokušavajući da popravi neugodnu situaciju.
Vozili smo se autobusom preko mosta koji povezuje Evropu i Aziju i šetali po palači na obali Bosfora. Dan je bio oblačan i more se ljeskalo uokolo , odražavalo se na mokrim kamenim stepenicama, i mnogobrojnim ogledalima u palači, imala sam osjećaj da će sad, tu negdje , da naiđe princeza Jasmin sa svojim ljubimcem, tigrom. Moram da priznam da sam stala na obalu i pljunula u namreškano more, ne znam zašto, valjda mi je to bila nekakva pankersko rokerska fora.
Među putnicima sa kojima smo putovali bio je i Branko Kockica. Na odlasku,nas smo dvoje nosili gotovo identične bijele kožne jakne, sa čupavim rubom . Hipici. Ne sjećam se ostalih ploča koje sam tamo kupila umjesto crvenih indijanskih mokasinki sa resama,ali sam zato na prvo slušanje zavoljela 4Way Street; uživam slušajući je još i danas. Neuništivi i bezvremenski muzički dragulj . Drago mi je što sam je jedno vrijeme posjedovala. U ratu je nestala . I danas se za vedrog vremena u rano proljeće, nekada probudim, a u glavi mi sviraju neke od savršenih harmonija i višeglasja sa ove Lp plpče.
I – na kraju, iz Istambula sam ponijela još nešto. Amebe koje sam negdje popila ili pojela sa neopranih ruku. Amebe su stanovale u meni nekoliko godina a da nisam ni znala da ih imam, sve dok nisu u mome tijelu napravile, pravi užasni karambol.Razbolila sam se opasno, teško i doživotno, i cijeli moj budući život je bio uništen.Njime je zavladala bolest. Ona ga je posjedovala. Ja sam mogla samo da pokušavam. Kako tada , tako i sada, mnogo , mnogo godina poslije. Sve što sam sanjala, namjeravala, sve što sam mogla, više nije bilo moguće. Morala sam da bijem neku drugu bitku i nisam više nikada u životu imala izbora. Bolest je zavladala mojim danima. Sve je bilo njeno, sve nade, svi planovi, svi snovi.Sve je i dalje njeno. Sve , osim pjesama.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s