A – ŠTA LJUBAV IMA S TIM?

 

– Ili, kako je revolucija pojela svoju nabolju , najvrijedniju i najženstveniju djecu

Osmomartovsko pitanje svima nama. Retoričko. Drage moje, dragi moji – kako smo, dovraga, svih mu zagorenih šnicli , prljavih šerpi i spaljenih iluzija, kako smo poslije tako dobrog početka prije gotovo više od jednog stoljeća, dospjeli ovdje gdje smo sad ?
Ili, gdje smo pogriješili ? Ili , zašto smo se sa ovako ozbiljnim stvarima igrali gluhih telefona?
Još od protesta tekstilnih radnica Njujorka, krajem 19.stoljeća, preko osnivanja sindikata i borbe za bolje uslove rada, za bolje plate, kraće radno vrijeme, preko osmomartovskih demonstracija u Americi i Evropi, početkom prošlog stoljeća, do ponosno i zvanično ustanovljenog praznika , na inicijativu Klare Cetkin u okviru Socijalističke internacionale 1910.godine…Žene su 8.marta pred početak Prvog svjetskog rata, širom Evrope, demonstrirale za mir…Tridesetih godina u kapitalističkom svijetu je ovaj dan nekako postao simbol komunističkih ideja, pa se prestao slaviti i obilježavati, a zamjenilo ga je, zgodno i bezopasno , Valentinovo i Majčin dan . Na istoku je također utihnuo njegov pravi značaj – zašto! – i lagano i tiho postao dan pokazivanja ljubavi i poštovanja muškaraca prema svojim ženama. Ajde, dobro, nije ni to za baciti.Ali.Nije baš precizirano kojim ženama, pa su muškarci svo ovo vrijeme u laganoj zbunjozi….na koje žene se misli …samo na supruge ili na mame i bake, na kćerke i strine, na kolegice na poslu i na šefice…uh, ne valja, najbolje je ostati taj dan kod kuće i praviti se da si uganuo nogu.
Šezdestih se na zapadu ponovo počinje obilježavati Dan žena, na inicijativu fenminističkih grupa i udruženja, a tu je tek počelo da se lovi u mutnom…zašto baš feministkinje, zašto ne i normalne žene? Ove prve su , brate, mnogo zahtijevne, i sumnjive, ko zna šta su one u stanju napraviti, a tek 75.godine ovaj je praznik postao ono što danas jeste, zvanično, Međunarodni dan žena.
Dakle, da se vratim na pitanje sa početka – kako smo od sa revolucionarnih ideja , došli u ovaj cirkus danas?
Kako smo došle do jadnih učiteljica zatrpanih karanfilima, zumbulima i jeftinim parfemima?
Do pijanih šefova i komiranih šefovskih pomoćnica po kancelarijama?
Do izbora žene godine?!!!
Kako smo revolucionarne i humane ideje prekomponovali u polovne i priglupe ljubavne izjave muževa svojim obožavanim kućnim pomoćnicama sa punim radnim vremenom i bez prava na platu, zdravstveno osiguranje i penziju, to jeste, svojim voljenim ženama, odnosno, suprugama?
I još – nije mi jasno zašto i kako one šačice širom svijheta žena koje tu i tamo ustaju i kažu : dosta je bilo licemjerja uz ovaj praznik, hoćemo akciju, proteste, hoćemo posao, ravnopravne plate sa muškima na istom poslu, hoćemo isti tretman, humane uslove rada i to za nas i njih, za sve, nećemo svečane večere u restoranima, izjave ljubavi iz kozerve, šljuhnutee bukete cvijeća…hoćemo promjene danas, sad, a za ljubav ćemo se već snaći…one se proglašavaju odmetnicama, buntovnicama bez razloga, ili zarad medijske prisutnosti, kvariigrama. Krave jedne brkate, nije vam dovoljan vaš praznik, već hoćete i revoluciju, i to baš na taj dan!
Nezahvalnice jedne! Vake ste , nake ste. Trebalo vas je malo bolje izdresirati!
Kako smo borbu staru skoro sto godina i više, za jednaka prava na poslu muškaraca i žena, za jednaka ljudska prava uopšte, pretvorili u smiješno i sramotno pitanje šta je to, zapravo, prava žena? Kako smo došli do toga da taj dan predstavlja veličinu ljubavi kojom „ pravu ženu“ obasipa njena okolina, ne samo osmog marta, nego i svakog drugog dana u godini, samo joj se, ako je možda malo više neurozna, histerična, frustrirana i ima živce na nervnoj bazi, to uopšte ne čini tako – ona je kriva. Ima lošeg psihijatra. Pogrešnu dioptriju, uvrnuti osjećaj za realnost.Možda je obična frigidušaa. I lezbuša.Nezahvalnica , svakako.
Eh, a kad smo već kod toga . Šta je to „ prava žena“ ?
Iskreno.
To vam je jedna jedinka vrste homo sapiens, ženskog spola, koja ima svoje specifične karakteristike i sposobnosti, a zbog njih je često omalovažavana. Na primjer, ona kad jednom napuni trideset godina, vječno, uz malu pomoć nauke , plastike i hormona, da ne zaboravim hirurgiju, ostaje u tom dobu, sve do smrti.
To vam je jedna vrlo svestrana osoba.Što više strana, više vijedi na tržištu. Ima svoj posao, hobije, muža, djecu, prijatelje i ima vremena za svakog. Kako to postiže, to ni veličanstvenom Ajnštajnu ne može biti jasno.Vrlo je humana i emotivna.Za svakog stvora ima razumijevanja.Čak i za muža, koji je voli, povremeno istuče, a čak i ako je ne tuče, što je rjeđi slučaj, makar je s vremena na vrijeme izlaže mentalnom nasilju. Mentalno maltretiranje i ponižavanje žene je duboko ukorijenjen običaj i u mnogim današnjim svjetskim kulturama. Ono je tako, jedna nevidljiva a jaka poveznica među svim ženama na svijetu, suprugama, majkama, zaposlenima i nezaposlenima, čistačicama i naučnicama, siromašnima i bogatima…sve imaju makar jednog muškarca koji joj suptilnim mentalnim tehnikama uništava dušu.
Da ostanem dosljedna sebi – što se mene tiče, ja to zovem nacizmom, ili, ako hoćete preciznije, fašizmom.
Dalje – „ prava žena „ je uspješna u poslu.Doduše, malo smo zadnjih godina redefinisali taj pojam u našoj sredini – uspješna u svom poslu , znači : ima posao i za njega dobija kakvu takvu platu.
Potom – „ prava žena“ je , znate ono : kuharica u krevetu, kurva u kuhinji. A može i obrnuto, ravnoteže radi.
Prava žena je čista i uredna. Ali, to je posebna priča i u mnogim svjetskim kulturama značajna odrednica vrednovanja jedne žene.I kao takva, zaslužuje posebnu priču.
Prava žena je praktična. Pardon – multipraktična. Živa mašina sa 8 ruku i 8 nogu, sa zavezanim jezikom , u pogonu je 24 sata na dan , bez podmazivanja, ima jedno srce koje kuca samo za vas, i eventualno, po pozivu, nikako samoinicijativno, jedan polovan mozak, ne naročito očuvan.
Što više prekidača, bolja žena. Što više obrtaja u minuti, vrijednija mašina. Razlikujemo se samo po karoseriji, i po tome što neke imaju sjajne prekidače, neke šarene dugmiće, a neke one zgodne kolutove sa crticama koji se okreću, i pri svakom novom okretu kliknu.
Jedna crtica – klik – pravimo ručak.
Dvije crtice – klik klik – kupujemo fasungu, i teglimo, istu, najčešće same u pravcu voljenog nam doma.
Tri crtice – klik klik klik – punimo veš mašinu prljavim gaćama. Pazimo da ne upadne koja kuhinjska krpa.Pamtimo jebene sitne crteže na prokletom programatoru veš mašine, koje kao da je smišljao neki prolupani kripto manijak.
Pet crtica – peglamo .
Šest crtica – pokušavamo da naučimo potomke jednačine sa dvije nepoznate, a ponekad ih same riješavamo jer dijete nije skontalo.
Sedam crtica – obilazimo roditeljske sastanke i pokušavamo da opravdamo naše voljene nasljednike jer imaju neobjašnjivu naviku da u razred ulaze kroz prozor.
Osam crtica – brišemo pseću povraćku sa poda u stanu i po potrebi ga u naručju same nosimo veterinaru jer je to „tvoj pas“.
Deset crtica – još nerazbuđene pripremamo doručak jer je to najvažniji obrok u danu i ako nas ne bi bilo , sjeme bi nam se zatrlo, jer bi kompletna familija pocrkala od gladi.
Nakon deset crtica, programator prelazi na slova abecede i tako sve od A do ŽNJ.
Što više crtica, i slova , to je žena pravija, odnosno vrijednija.Što je žena vrijednija, više je voljena.Što je multipraktičnija, više je obožavana i poštovana. U skladu s time neke sretnice za Međunarodni dan žena dobijaju i poklon koji se neće osušiti za par dana, možda je čak i markiran, sa potpisom, možda je vodootporan , možda ima GPS , ili, čak četiri točka i dvoja vrata. Svašta se dešava, morate biti spremne na sve.
Da budem posve iskrena, tako mi je laknulo kad sam napunila pedeset godina. Sada napokon više ne moram ni da se trudim ni da pokušavam da zadovoljim ni jedan od pomenutih kriterija i standarda „ prave žene „ jer živim na brdovitom Balkanu. A na Balkanu je sve preko pedeset već sasvim istrožena i pohabana roba koja više nema nikakvu tržišnu vrijednost, u prijevodu – uskoro sam babuskara.Njima više niko nije dužan da donosi buketiće cvijeća, i jeftine parfeme. Ispada da i ovdje kod nas na pravi način obilježavaju Osmi mart samo neke tamo dlakave i lajave feministkinje, neke tamo prepametne – u prevodu, niko vas ne sluša – žene, skoro pa babuskare i druge slične čudne i nastrane spodobe.
Dakle, u dve riječi, sramota i šega.
A kako je sve trebalo i moglo završiti nakon cijelog stoljeća borbe?
U najblažem obliku – zajedničkim protestima , ruku pod ruku, sve osvještene žene i probuđeni muškarci, na svim trenutno aktuelnim lokacijama gdje su nam zajednička i pojedinačna prava ugrožena, podstičući i podržavajući jedni druge. Mogli smo zajedno biti i jači i opasniji i bolji i konkretniji. Mogli smo.
Ali – nismo.
Ja , nasreću, nemam muža , pa nikom neću morati da objašnjavam zašto sam narogušena i mrzovoljna na današnji praznik. Da ga imam, da me voli, da me poznaje moj bi me muž na ovaj praznik odveo da protestujemo negdje, makar u nekom salonu za tetovaže i poklonio bi mi sasvim malu, crvenu, partizansku zvijezdu petokraku na mom ostarjelom ramenu.Da se zna koja sam , čija sam i kome pripadam svim svojim srcem.

562219_340926309290421_200068713376182_880152_1500121744_n

Advertisements

2 komentara na “A – ŠTA LJUBAV IMA S TIM?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s