OKUS CRVENIH NARANČI

Moj deda po majci je bio krupan, povisok Hercegovac, rodom sa Poplata, pored Stoca – ravni , beživotni kamenjar u kojem moraš biti itekako žilav i tvrdoglav da bi u njemu opstao i odrastao. Vjerujem da bi mnogi od vas mogli da kažu isto za svoje djedove, kada biste ih trebali opisati u samo dvije riječi: „ Bio je to velik i dobar čovjek“, potpuno nesvjestan ni svoje veličine i snage, niti svoje dobrote. Doimao se poput nezgrapnog , truntavog mede koji kao da uopšte ne zna šta bi sa tom svojom snagom osim da satima strpljivo cupka u krilu malu mrvicu od mene, svoje prvorođene unuke.

Imao je široke,radničke šake i sitne ali vragolaste svijetle oči, koje su izgledale kao da se stalno smješkaju, same za sebe.Volio je da priča viceve.Repertoar viceva nije mijenjao godinama, pa ipak, meni su nekako uvijek iznova bili urnebesno smiješni.

Nikad nije lako biti jedino mlado čeljade u porodici.A ja – ne samo da sam bila usamljena jedinica, nego sam stalno bila i boležljiva, što je bilo još stoput gore. Ne žalim se ; bio je oko mene uvijek sijaset odraslih brižnih likova, koji su se svi redom trudili da me ojačaju i razmaze, ali ja se nisam ni za koga tako čvrsto vezala kao za mog ćutljivog i mirnog deda Ristu. Svi oni su bili upadljivi, naporni, glasni i nametljivi; svi osim njega. On je nekako uvijek bio sa strane, gotovo nevidljiv, i ćutao. Svojom je tihom ljubavlju zauvijek osvojio moje malo ali probirljivo srce.
On me je puštao na miru. Nikad nije drobio ni zanovijetao, nikad zapitkivao. Nikad ništa nije tražio ni naređivao. Čak i u pubertetu, kad sam se osjećala loše, kad sam mislila da je sav moj dosadašnji i budući život jedno veliko ništa, u njegovoj blizini je i takvo postojanje dobijalo smisao.

Mnogo sam ga voljela. Bili smo bliski na onaj čudan način, na koji su bliski samo posebno sretni, bez mnogo riječi. Bio je jedan od rijetkih ljudi u mom životu za kojeg sam nepogrešivo osjećala da voli biti sa mnom. Bez nekog posebnog povoda. Naravno, ja sam tada bila premalena da bih mogla biti svjesna kako je takav osjećaj jedinstven i dragocijen.

Deda Risto je bio najstariji brat od troje djece u siromašnoj hercegovačkoj porodici. Već kao desetogodišnji dječak pušio je duvan u društvu svoje bake koja se bavila uzgojem duvana i ozbiljno se razbolio.Možda je tuberkuloza , rekli su. Sigurno neće poživjeti ako smjesta ne prekine pušiti. Nikad u životu više nije zapalio cigaretu, i poživio je dovoljno da postane neprimjetni centar moga djetinjstva.

Prije onog tamo rata radio je u žandarmeriji Kraljevine Jugoslavije kao administrativni službenik, tad se govorilo „ćata“, i često je mijenjao mjesto boravka.Tako je bilo do drugog svjetskog rata, a poslije njega u potrazi za poslom, skrasio se 1949.godine u Banjoj Luci. Dobio je posao u Žitoproduktu, u Trapistima. Za njim su došle žena mu i kćeri. Neko su vrijeme bili podstanari u malenom stančiću u potkrovlju jedne kuće u Dolcu,a potom su dobili stan u strogom centru, pored željezničke stanice. Svakog je dana iz centra išao pješke u Delibašino selo, pa prema Trapistima,na posao. Poslije nekog vremena je premješten u upravu Žitoprodukta, gdje je dočekao penziju.

Deka je bio čovjek koji nikom ništa nije zamjerao. Nikad se nije ljutio, nije podizao glas. Nikada. Takvi ljudi više ne postoje. Moji su uvijek živjeli teško i vrlo, vrlo skromno. Kad je mama bila u srednjoj školi, djevojčurak od petnaest godina, baka se teško razboljela. Morala je na operaciju i to u bolnicu u Cetinju. Mama, tetka i deka Risto su se pokušavali snalaziti bez bakine vješte ruke u svakodnevnom životu. Dedo je svakog jutra odlazio pješke na posao u Trapiste i uveče se pješke vraćao. Umoran, nije jednom za ručak dobio samo jedno jaje na oko, sa velikm parčetom hljeba i malo luka, mirno ga pojeo i ne prigovorivši ni riječ, otišao na počinak. Sutra ponovo u Trapiste . Bez doručka.

Deka je otišao u penziju neposredno prije mog rođenja pa me je često čuvao. Svakog dana je ponavljao isti ritual. Izlazio je oko podneva u šetnju gradom, u svom sivom mantilu, koji se na pregibima prelijevao u svim duginim bojama, kao lokvica benzina na mokrom asfaltu, i sa engleskim kačketom od tvida na glavi. Ja sam ga često pratila u tim šetnjama kao mali garavi privjesak, koji je jedva mogao da dosegne dedinu ruku i drži se za nju.

Baš smo bili smiješan par, veliki Risto i njegova mala mršava unučica. Često bi nam se na klupama u Parku Petra Kočića pridružila nekolicina njegovih drugara penzionera, sve sa gotovo identičnim kapama i mantilima. Čika Pero je uvijek donosio novu porciju viceva.Neki od njih su bili zbog nečega opasni iako ja nisam shvaćala zašto.Samo bi im se glasovi odjednom utišali, a čela bi im se naborala u nastojanju da svojim oštećenim staračkim sluhom čuju priču, a da bude ipak dovoljno tiha da je mala pametnica Mirela ne skonta. Zatim bi se glasno smijali, kao da će se tako osloboditi odgovornosti od učešča u ovoj zbog nečega očigledno opasnoj zavjeri.

Ja bih se uokolo nezainteresirano igrala, poštujući njihovu konspirativnost. U sjećanje mi se čvrsto urezala ta slika – politički vicevi, to je mrmoljenje šuškavih konsonanata u parku, hihotanje i klepetanje vještačkih proteza sa zubima ispod spomenika Petru Kočiću i zavjerenički pogledi penzionisanih vragolana.
Jednom sam prilikom, igrajući se sa kamenčićima nekadašnje šljunkovite stazice u parku, slušala, preciznije, prisluškivala kako pričaju o nekome ko je u ratu ostao bez vida i od tada živi sam, šeta sam gradom i snalazi se bez problema u svakodnevnom životu. Ta me je priča potpuno obuzela. Željela sam isprobati da osjetim kako je to ne vidjeti. Žmireći sam se igrala piljaka, pipkala rukom kamenčiće, prašinu, opiuške od cigara, zgužvane papire, slamčice od sokova. Nedugo poslije sam i upoznala tog slijepca, i bila potpuno fascinirana njegovim sposobnostima. Opet me obuzela želja da osjetim kako je to – hodati gradom, ne vidjeti grad. Čvrsto sam žmirila, toliko čvrsto da su mi se sa unutrašnje strane kapaka koncentrični svjetlucavi krugovi vrtjeli, pojavljivali i nestajali, još čvršće sam se uhvatila za dedinu ruku i – šetali smo tako neko vrijeme. Činilo mi se satima. Sve dok nije naišla baka i zakreštala :
– Risto dragi, pa dijete ti hoda i spava, ušta ti gledaš ? Odmah da si je odveo na ručak i spavanje!
Deka je zbunjeno treptao, ja sam zbunjeno žmirkala, zasljepljena ogromnom količinom dnevnog svjetla koja se sjurila u moje oči, pa smo tako izruženi i skrušeni skrenuli nazad prema kući.
A to poslijepodnevno spavanje meni je bilo pravo mučenje. Zapravo – mučenje od kojeg sam ja poslije nekog vremena sebi napravila zabavu – smišljala sam stalno nove razloge zbog kojih se deda morao hitno probuditi.

Ja sam bila dijete koje nije voljelo da spava,ujutro sam se budila rano, spremna za akciju i uvijek dobre volje. Poslijepodnevno spavanje mi se činilo totalnim gubljenjem vremena. Ali , zato sam obožavala da sanjarim, zagledana u neke daleke predjele, u svakoj prilici i na svakom mjestu.

Deda bi legao, mene bi polegli pored njega, na bračni krevet u polupraznoj bijeloj sobi. Starinski ormar,na njemu kutija sa domaćim keksima od vanilije, ili nekoliko mirišljavih dunja, a zimi u kutiji za cipele bilo bi i kitnkeza; krevet i noćni ormarić, ponjava na podu. Dok je dedo ravnomjerno hrkao, ja sam se po toj ponjavi klizala, zamišljajući da radim piruete na ledu.Bilo je to doba crno bijelih televizora,visokih nanosa pitomog snijega i – Milke Babović.

Prvo bih neko vrijeme mirovala, osluškujući dekino jednolično disanje. Desetak minuta, maksimum. Kada bi počeo da mrda stopalima tamo – ovamo, kao da ga nešto svrbi pa se mora počešati, ili kao da su njegova stopala živa bića koja se stalno grle, to je bio siguran znak da je deda učvrstio svoj san. Eh, onda je samo trebalo paziti da baka ne primjeti da je on ušećerio prije nego je uspavao dijete, jer bi u tom slučaju uvijek pokusao poparu. A Bosiljkina popara je uvijek bila žestoka i paprena, vjerujte mi na riječ.

Tako sam ja još neko vrijeme mirovala slušajući kloparanje vozova koji su odlazili ili dolazili u posljednji odvojak banjalučke stare željezničke stanice, koji je bio tik ispred naših prozora. Neki bi to nazvali bukom, no meni je taj šušor vozova i ljudi koji su putovali negdje i vraćali se odnekud, bio savršena muzička podloga za moja sanjarenja, koja nikako nisam željela pokvariti nekim bezveznim pravim tvrdim snom. Početkom sedamdsetih se moja klikitiklak – klikitiklok muzička kulisa preselila u Predgrađe . Zamijenila ju je neobična i neprijatna tišina, a potom buka rovokopača, parnih valjkova, miris vrelog asfalta i mokraće. Nedostajali su mi vozovi. Za razliku od normalnog svijeta,koji život pored željezničke stanice smatra manom, ja sam mislila da je posebna povlastica bilo živjeti pored pruge.
– „Kada hoćeš da te probudim? „pitala sam djeda.
– „U četiri sata.To ti je kada je mala kazaljka ovdje, a velika , evo, ovdje“, objašnjavao je Risto, pokazujući na svoj ručni sat kojeg je potom ostavljao na noćni ormarić. Nisam jednom tiho ustala, odšuljala se do dekine Doxe koju je dobio povodom odlaska u penziju i pomjerila kazaljke u željenu poziciju, a potom digla dreku i graju, drmajući jadnog Ristu: „ Ustaaaaj, dedo, ustaaaj! Vrijeme je za kafu!“
Ni tada se deda ne bi naljutio na mene,već je ustajao i baku zamolio da mu ispeče kafu. Bili su to rijetki slučajevi kada je Bosiljkin strogi dnevni raspored ispadao iz tračnica, što je od najranijeg djetinjstva postalo moja omiljena zanimacija koje se nisam odricala ni pod stare dane kada smo obe već bile preumorne od našeg stalnog koškanja.

Deka je imao svoju omiljenu fotelju, presvučenu već ponegdje dobrano pohabanim čupkastim sivim bukleom. Šezdesetih su skoro svi imali takve fotelje , drugačije su bile samo boje.Tu bi sjeo, pio tursku kafu i okretao stanice na radio aparatu koji je zauzimao glavno mjesto na bakinom plavom kredencu. Ja bih se motala uvijek negdje u blizini, i vrebala priliku da se smjestim u dekino krilo, a on bi me onda zabavljao pričajući mi priče. Nikad nisam voljela da slušam bajke za djecu, mene su interesovale priče iz stvarnog života. Nisam voljela ni Snjeguljcu, ni Pepeljugu, ni Trnoružicu. Možda Petra Pana. Naravno, obožavala sam Hajdi.
-„Pričaj mi o životu,“ moljakala sam dedu.
-„Dobro. Hoćeš pjesmice iz škole ili priče iz rata?“
-„ Iz rata! Rata! Rata!“
I onda je slijedila precizna , staložena i po redu posložena priča o nekom od njegovih prijatelja, ili o baki i deki, kako su se upoznali, kako su živjeli. Recitirao mi je pjesmice koje je učio u školi, od riječi do riječi – aravno, nije se mogao sjetiti šta je jučer ručao; znao je napamet glagoljičnu azbuku, koja je meni zvučala kao golublje gugutanje. Sličila mi je na neku hrapavu pjesmicu, sa omamljujućim ritmom pojačanim cupkanjem na dekinim nogama. Učila sam sva ta okruglasta i ćoškasta slova, šarajući kredom oko dede u fotelji, po tamno crvenom betonskom obrubu koji je okruživao prostor u kuhinji sa bakinim šporetom na drva.

Deda je komunicirao sa svojim starim radio aparatom, kao da je živ. Slušao je vijesti,ponekad je samo potvrdno klimao glavom, a nekad bi u zvučnik pošteno odbrusio kakvu psovku.Televizija mu je bila smiješna , nije ga uopšte impresionirala.Inače, deka nije volio novotarije.Nismo mogli da ga nagovorimo da makar jednom u životu proba banane. U poslijeratnoj Jugoslaviji, one su bile egzotično čudo.Jok.Dekin omiljeni slatkiš, bile su šljive savke, sitne i slatke, koje je polovio a onda svaku polovicu uzimao sa jednim malim komadićem hljeba.Uvijek je bilo ostataka hljeba starih po nekoliko dana koje je on sjekao na potpuno identične kockice.Neke je drobio u prezle , a neke su postajale njegov sirotinjski kolač od šljiva.

Nikad mi to nije rekao riječima, ali ja sam osjećala da sam važan dio njegovog života, tih njegovih poznih godina u kojima je već bio vrlo umoran i malodušan, iscrpljen bolestima, malarijom koju je zaradio još pred rat na službovanju u Makedoniji, dijabetesom, problemima sa srcem i bubrezima punim kamenja, oštećenim vidom.Uvijek je bio tu za mene a nikad mi to nije rekao.Ja sam to, naprosto, znala. Sjedio je pored mene u svojoj sivkastoj fotelji kad sam imala bolne upale krajnika, viroze, ospice, neke čudne napade koji su zbunjivali ljekare. Kad bih se god probudila iz groznice, deka je bio na istom mjestu , sa poluotvorenim ustima,kao da je zastao u pola rečenice, čekajući da se razbudim, i da nastavi neku od svojih „priča iz života.“Mnogo godina kasnije, kad sam već bila ozbiljno bolesna, penjao se pješke na deseti sprat – liftovi su bili isto novotarija u koju nije imao povjerenja, i donosio mi kriške mladog sira sa tržnice i bagremovog meda, da se brže oporavim.

Svakog je jutra odlazio po hljeb i friške kifle u najpoznatiju i najbolju banjalučku pekaru, kod Insanića. Na tom putu je umalo poginuo za vrijeme zemljotresa koji je pogodio Banjaluku u oktobru 69. Išao je po kifle za mene i na putu u pekaru, taman kad je prolazio ispod tadašnjeg Doma kulture, čiji su ulaz ukrašavale dvije velike kamene skulpture, zemlja se zatresla i jedna od tih skulptura se stropštala pravo u dekinom pravcu. U djeliću sekunde poslije, moj tromi medo je poskočio preko živice koja je okruživala parkić i sigurno se spasio pogubnih povreda.

U najživljem sjećanju iz tog doba mog života su mi ostali okus i boje crvenih naranči. Često mi je odnekud u džepovima donosio velike, mekane crvene naranče, pune soka, koje sam obožavala. Voljela sam da ih gledam, i bilo mi je žao da ih pojedem. Niko drugi od moje raje nije dobijao crvene naranče.Naranče boje u koju bi sve princeze u bajkama trebale biti odjevene.Tek kad bi me deko ubijedio da će mi donijeti nove, ogulila bih im koru, i poslagala je na rub šporeta na drva, a ona je lagano cvčala i postajala zagasita, sobu bi ispunio opojan, opor i istovremeno svjež miris, dok sam ja već uživala u svojim omiljenim voćkama. I neobično , gotovo nevjerovatno – nikad poslije dedine smrti početkom osamdesetih, nisam ni vidjela ni jela takve naranče. Kako i zašto ne znam, valjda zbog krize koja je vladala osamdesetih, nestašica ,a potom rata, nestale su velike crvene gorkasto slatke naranče sa naših tržnica. Ne vjerujem da je to tada iko primijetio. Nisam ni ja zabavljena problemima i svakodnevnom borbom za opstanak.
U februaru devdeset devete , sjedila sam ispred velikog bolničkog prozora. Pored mene je spavao moj tek rođeni sinčić. Gledala sam kako bijele snježne krpe zasipaju grad u podnožju brda. Snijeg koji je padao bio je prvi snijeg te zime, koja je dotad bila prljava, maglovita i dozlaboga ružna. Snijeg ima čudnu moć da oko sebe u talasima širi mir, smirenje, blagost. Bila sam na toplom, sve strepnje i strahovi su se bili ušutjeli i mislila sam : ovo je savršen momenat.Ovo je taj momenat. Mogla bih ostati u njemu dovijeka.Neka se nikad više ništa ne promijeni, neka se ništa ne pomakne s mjesta.

Roditi dijete u mojim tadašnjim godinama je bila avantura za koju ni dan danas ne znam odakle sam skupila snagu i hrabrost, jer sam već odavno bila invalid, tako da nam, ni meni ni mom malom djetetu, prognoze nisu bile baš dobre. Zapravo – niko se nije usuđivao da kaže ikakvu prognozu.

Ali ja sam imala svo vrijeme taj osjećaj. Jedan od onih o kojima se nikad ne govori, protiv nedajbože nekog slučajnog baksuzluka.Jedan od onih za koje znamo da su stvarni, jednako kao što smo sigurni da ih nosi neka čarolija.Jedan od onih koji nas tjeraju da ćutimo.Da im se divimo. Neki bi vjernici rekli čuli smo glas sa neba. Iako sam ja po životnom opredjeljenju i iskustvu – oprezni ateista, koji vjeruje u…Vjerujem u smisao našeg postojanja i da ništa nije slučajno, vjerujem da postoji logika u svemu samo je još nismo shvatili, vjerujem da je ljubav energija koja samo mijenja oblik ali nikad ne nestaje, vjerujem, ili samo želim da vjerujem. Voljela bih da priznam da sam tada čula glas sa neba, da sam vidjela znak.Ali, nisam. Evo opet imam problema da opišem taj osjećaj, nikad ga nisam uspjela uhvatiti u misao, nikad ga napisati u rečenicu koja bi zadovoljila moju potrebu za preciznošću i jasnoćom.Naprosto, bio je to osjećaj koji se je kotrljao mojim krvotokom, kuckao u mom srcu i zatim , kroz posteljicu u mom trbuhu , putovao mom sinu. Znala sam da je tu i znala sam da će sve biti u redu. A brinula sam se samo toliko, koliko su drugi oko mene širili uobičajeni strah i paniku.Pa na kvadrat.

Reći ću vam sada i zašto sam se tako osjećala. U drugom stanju sam ostala u ljeto, a čim je jesen obojala drvorde, u gradu su se, poslije te neke neprimjetne beskonačnosti, na svakom koraku mogle kupiti velike crvene naranče. Najednom sam zaboravila sve strahove i neugodne napade panike, sjećala sam se sa radošću i olakšanjem , svega što je godinama ležalo zatrpano u nekim budžacima moje duše.
Dedo.Bezuvjetna ljubav.Naranče.Nepomućena ljubav.Postojanje.Sve je dobro i sve će biti dobro.

Eto.To je bio moj znak sa neba.Nisam ja bila neustrašiva, ma jok. Ja sam uvijek imala svoje razloge zbog kojih sam svijetom koračala mišjim koracima, oprezno, pokrivena sjenama. Zavidjela sam vjernicima.Poslušnima.Onima koji u sve vjeruju i onima koji ni u šta ne vjeruju.Odjednom – imala sam svoj znak, i držala sam se njega kao pijan plota. Preciznije – proždirala sam ogromne količine svojih znakova u svim agrumskim varijantama – limuni, mandarine, naranče, i grejpovi nisu imali nikakve šanse pored mojeg trudničkog apetita.

Moj put. Moji znakovi pored puta. Znali su oni mene odvesti i na stranputice i u provalije, ali ove sam vjetrove nepogrešivo pročitala i svoja sam jedra čvrsto stiskala u svojim rukama, znajući da neka jebena nebesa postoje i gdje god da su Risto mi sa njih poručuje da sam donijela ispravnu odluku i da ovim svojim uzburkanim morem putujem mirna.Sasvim je bilo sigurno da će na koncu na svijet doći jedan mali dječak , koji je ubrzo pokazao nevjerovatnu slučnost u karakteru s mojim dekom. Uopšte nije plakao osim kad je bio jako gladan i to je glasanje više ličilo na neki mačiji mjauk , nego na plač. Kada bi ga sestre u porodilištu odvele sa drugom dječicom na kupanje, ostajao je, po mojoj procjeni jako dugo, pa sam ih upitala zašto.
– „Gospođo, ne brinite se, vaš sin ostaje najduže jer je najmirniji,“ nasmiješila mi se sestra“ Prvo kupamo one druge drekavce i galamdžije !“

Prvi put sam ga čula kako ozbiljno i glasno plače kad je imao više od godinu dana i kad su ga morili bolovi zbog jake bakterijske infekcije.
Da, bio je on jedno miroljubivo, tiho i dobro djetešce, nevjerovatno nalik na mog voljenog dedu.
Dedo je otišao jednog vrelog jula, početkom osamdesetih. Zdravlje ga već dugo nije dobro služilo i svake nove godine bi znao reći :
– „Eto, od mene toliko. Ja ću vam otići ove godine osjećam to.“
Svake godine je ponavljao te zlosutne rečenice, ali nije mu još bio došao njegov vakat.
Naposljetku je morao na operaciju. Ja sam ga obilazila svakog dana. Već tada sam i sama bila bolesna, ali ni slutila nisam da će ta naizgled ne naročito opasna boljka da od mog života načini robiju iz koje nema izlaza.

Pila sam tešeke lijekove, morala sam paziti na ishranu, i onog dana kada su deku vodili na operaciju, cijelo sam jutro čekala ispred hodnika koji vodi u operacionu salu da ga pozdravim.On se nije plašio. Ja sam krila da sam prestravljena .Moj načvršći i najstabilniji oslobnac je bio tako krhak, tako mršav i spreman da ode.On se nije plašio, nimalo.
Hodnik na hirurgiji je mirisao na dezinfekciono sredstvo, i bio je hladan kao operaciona sala. Prazan, osim jednog para koji je u drugom ćošku tiho pričao.

Cijelo sam jutro čekala i onda sam otišla.Bila sam gladna , morala sam da popijem lijekove. I baš tada , kad mene nije bilo, deku su provezli na operaciju. Operacija je završena dobro i ja sam mu se poslije izvinjavala što nikoga nije bilo da ga isprati u salu.
-„Ne brini, djete. Ja vas ionako ne bih vidio jer su mi oduzeli moje naočare.“
Deda je imao jaku dioptriju, stakla debela poput pepeljare i ništa, osim sjenki i svjetla nije bez njih mogao da razaznaje.
– „Mislio sam da ste tamo negdje u hodniku, pa sam mahao da vas pozdravim. Znao sam da ćete me vi vidjeti, iako ja vas nisam.“
Eto. To je bio moj deka,moja dobrota, moj truntavi medo.

Deka je otišao isto onako kako je i živio – mirno i tiho.
Tata ne je nazvao telefonom iz bolnice.Nešto je govorio. Spustila sam slušalicu. Bilo mi je vruće.
Zatim je ponovo nazvao , i opet nešto govorio.
– „Da li si dobro, Mirela? Hoćeš li da dođem?“
– „Ne, ne treba.Dobro sam“,spustila sam slušalicu.
Ponestalo mi je zraka, prišla sam prozoru i širom ga otvorila, boreći se sa grčevima koji su podivljali u mom trbuhu .Vani je bio divan topao julski dan, i svjetlo je napunilo sobu. Zrakom su još ponegdje lepršali tragovi mirisa precvalih lipa.Nije bilo daška vjetra.

Potpuno sam zaboravila da ne smijem otvoriti prozore prije nego provjerim da li je Piko u kavezu. Nije bio.I krajučkom oka, u narednoj sekundi , vidjela sam kako je proletio kroz prozor .Piko je bio papigica nimfa, moje seke Maje. Običavale smo ga pustiti da leprša po sobi dok smo doručkovale, a on je sletao na sto, grickao mrvice krekera po stoljnaku, sjedio na Majinom ramenu i nešto tiho čvrčkao , kao da učestvuje u našem razpgovoru.

Ostatak dana smo provele lutajući Borikom, tražeći Pika, dozivajući ga ispod lipa, pored Vrbasa, tugujući. Znale smo obe da ga nećemo naći. Dva tužna rastanka u jednom vrućem ljetnom prijepodnevu, činilo se nepravedno i nepodnošljivo dvjema uplakanim curama, jedna je tek napunila dvadesetu, druga jedva četrnaestu. Ja nisam bila spremna za dekinu smrt.Mislim da mi Maja to nesmotreno otvaranje prozora nikad zapravo nije ni oprostila.
Svi mi imamo neke svoje asocijacije kada kažemo ljubav, svi imamo neka sjećanja najdalja i najdraža, svi mislimo da je to to kada nam srce poskoči od radosti.Ili kad osjećamo da nam je srce baš na pravom mjestu, gdje treba da bude.Ja, eto, mislim da ljubav ima slatkasto gorki okus crvenih naranči i da je život samo ono što najbolje činim čekajući da mi se soba ponovo zamiriše oštrim valovim citrusa sa šporeta u kojem trepere plameni vatre , a vani u tišini, sitni snijeg pokriva zemlju, ulice, krovove i neke šćućurene strance koji ne znaju moju tajnu.

946108_493160007470526_1638025412_n

mami, s ljubavlju

Advertisements

10 komentara na “OKUS CRVENIH NARANČI

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s