Sat

 

Ponedjeljak.Mart mjesec.
Ležala sam u bolničkom krevetu obučena u moju optimistično žutu pidžamu koju sam mrzila iz dna duše, ni krivu ni dužnu. U bolničkim sobama nema zavjesa pa je sunce rasipalo svoje zrake uokolo , štipalo nas za oči, seruckalo svoje brabonjke proljetne radosti na sasvim pogrešnom mjestu.
On je sjedio pored mene na klimavom stolcu i vrpoljio se. Stolac je svaki njegov pokret popratio bolnim jaukom.
Ja sam bila sva umorna, oznojena i smrdljiva. I nisam smjela da se vrpoljim.
Prvo smo neko vrijeme ćutali.
Zatim smo pokušali da tišinu popunimo nekim bezbolnim i bezopasnim rečenicama. Jer u bolničkim sobama sve vrvi od opasnih rečenica.
Šta ima novo u komšiluku? Nista.
Kako je na poslu?
Rečenice bez dijagnoza, bez subjekata i bez predikata.Kratke.Uplašene.Zgrcene.
On je povremeno pogledao u iglu zabodenu u moju podlakticu kao da provjerava da li je sve u redu.
Volim te, rekao je.I da potvrdi bolnu istinu, dodao
ne mogu da živim bez tebe.
Pravila sam se da ga nisam čula i češkala sam se pažljivo oko zabodene igle ispod koje je otok postajao sve crveniji i veći.
Onda je on neprimjetno pogledao na svoj ručni sat.
Ja sam se pravila da nisam primjetila da je on gledao na svoj ručni sat.
Poljubio me je u čelo.
Zakasniću na posao.
Onda je obukao jaknu.
Onda je otišao.

Ja sam ostala jer nisam imala snage da trcim za njim.

Nisam smjela ni da se mrdam.Ni da placem.Ni da vicem.Ni da se bojim.

U utorak je Marija sa djecom bila na ručku pa nije mogao da dođe.
U srijedu je radio u drugoj smjeni.
U četvrtak je došao.

Donio mi je lagani ručak.
Voće.
Donio je kastofon, kasete,neke ženske časopise sa tračevima, meliranu vunu i igle za pletenje.
Ćutali smo.Ponestalo nam je bezbolnih rečenica.
Gledala sam ga krišom.Farmerke, uglancane cipele, modri džemper koji je pucao od zdravlja na njegovim ramenima.
Uopste nije izgledao kao da ne može da živi bez mene.
Potrošili smo sve kratke recenice, sve poglede u daljinu i  i svu tišinu.
Onda je on pogledao na svoj ručni sat. Veliki rucni sat koji sam mu poklonila na pocetku nase veze jer sam zeljela da se sjeti mene svaki put kad pogleda koliko je sati. I da mu dam do znanja da ne volim kada kasni.Ali on je i dalje kasnio.Ne znam koliko je mislio na mene.Znam da ga je sad pogledao .
Neprimjetno.
Znam da sam se ja pravila da nisam  primjetila da ga je pogledao.
Onda me je poljubio u oznojeno čelo , pogladio po uljepljenim siskama .I onda je otišao.

1053_efb2a2560696489f66b09a51bfd87cfa

Advertisements

1 komentar na “Sat

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s