Talijanske zavjese

Ljeto 1995.

Bilo je to jedno savršeno, toplo ljeto. Zapravo, bilo bi savršeno da nije bilo tog prokletog rata. Strah, umor, vruć vjetar,glad, brige i nesanice, treperili su zrakom kao što on sam zna da drhti i dahće za vrijeme najveće žege. Iz dvorišta su se čula zaigrana dječurlija.Jedino njima nije smetala vrućina. Zadnjim atomima volje uspjevali smo da ih nekako zaštitimo od vrelog i ustajalog straha koji je pokrio modro nebo nad Bosnom. Činilo mi se da je ta dječija cika i vriska jedini znak da smo još u životu. Banjaluka se je pržila u svom vlastitom tužnom užasu. Pakao u Srebrenici ,zapadnoj Bosni i na Markalama u Sarajevu se tek spremao proključati.
Živjela sam sa kćerkom, mamom i bakom u stanu u solidnoj staroj vojnoj zgradi. U kući nam nije bilo muške glave,ako ne računam mačka koji je do nas dospio kao sićušna beba u džepu jakne jedne mamine prijateljice iz Prijedora.Bio je tako mršav i isprepadan da sam mislila da neće poživjeti ni dva – tri dana.Ali, jeste. Preživio je i svojom malom mačjom dušom redovno nam pružao nove mrvice snage, taman dovoljne da se čupamo, svaki dan ponovo i ponovo. Nekako smo ga stavili na noge, ali kao mnogoj prestravljenoj izbjeglici javljali su mu se povremeno gadni napadi agorafobije. U kući je bio jedan sasvim miran i uobičajeno lijen mačak, ali, nipošto ga se nije moglo natjerati da izađe ni na stubište, a kamoli vani. Uvijek se ušuškavao u sjene negdje ispod nečijih nogu, a najčešće se penjao u moje krilo kao da je precizno razaznavao činjenicu da je on više potreban meni negoli ja njemu. Kao sićušnom bebaču, omiljeno mjesto mu je bilo udubljenje između mog vrata i ključne kosti, i uopšte se odatle ne bi micao da ja nisam povremeno morala da ustanem i ponešto uradim po kući.
Dakle – u samom centru ovog čudnog prizora je stara otrcana smeđa fotelja na rasklapanje, koja je već odavno dala sve od sebe i kao zaslužan dio porodice svoje penzionrske dane provodi u kuhinji, na samo par koraka od šporeta na drva, vjerno služeći svim ukućanima kao omiljeno toplo utočište. U fotelji sjedi moja baka Bosiljka i čita, a ispod ruba njene cicane haljine u položaju „samo opušteno kao kod kuće“, prostro se mačak preko bakine frotirske papuče,povremeno se lijeno protežući u potrazi za još udobnijim položajem od onog prethodnog.
Iznad fotelje je veliki kuhinjski prozor, umrljan otiscima dječijih dlanova i mačijih šapica. Nikad nisam voljela prevelike prozore.Idu mi na živce, posebno ovaj. Ne znam, zapravo, zašto. Možda moja mačja priroda više voli skrovita mjesta u koje prodire onoliko svjetla iz vanjskog neprijateljskog svijeta, koliko mu ja dozvolim. Prozor je bio zastrt zavjesom vrlo neodređene i vrlo prljave, recimo , bijela kafa boje sa štampanim uzorkom krupnih žućkastih margareta, koje smo kupili u neko davno predistorijsko doba, za jedne od uobičajenih šoping posjeta Trstu. Iskreno, ta zavjesa u poluraspadnutom stanju i ekserima prikucana za drveni okvir prozora,više uopšte nije bila zaslužila da je se tako zove. S jedne strane je bila zgužvana u smotuljak, podignuta i zakačena štipaljkom za drugu stranu, kako bi propuštala dovoljno dnevnog svjetla potrebnog za čitanje. A to je ono što smo svi najradije radili baš u krilu smećkaste fotelje, pored tople peći. Jer bio je rat.Uglavnom nije bilo struje, ni radio -televizijskog programa. A kad ga je i bilo, najčešće nije bio vrijedan pažnje, zbog čega sam ja vlastoručno osposobila stari pokvareni video rekorder, uz pomoć jedne obične gumice za tegle i nešto malo ljepljive trake, pa smo kćerka i ja kad bi nas struja počastila svojim dolaskom, gledale filmove. Komedije, stare crno – bijele filmove , ljubavne drame i crtaće. Nasilje i ratne tematike nisu dolazili u obzir. A kad nije bilo struje čitala sam knjige iz moje male kućne biblioteke; sve redom, čak i one za koje sam mislila da ih nikad neću do kraja pročitati.
S lijeve strane ovog prizora, nepravilno i ukoso, kao da je namjerno nakrivo nasađen, stoji šporet na drva. Preko veze kupljen u solidnom stanju za ondašnjih pedeset maraka. Dijagonalno, preko cijelog zida rastegao se već vrlo čađavi ror, na šporetu se krčka ručak, šarena krpa sa ružicama i rupama mjestimično, suši se na ručki od rerne.
Moja baka Bosa, žilava i ozbiljna Hercegovka, sjedi u fotelji, netremice pogleda u šerpu sa kupusom – i čita Feral Tribun. Nemam blagog pojma kako je Feral početkom ljeta 95-te dospio do mene. Da li je bio u paketu kojeg sam preko Crvenog Krsta dobila od prijatelja, da li je u njega bila zamotana cijela gavrilovićeva i malo kulena da nas mine želja, da li sam ga ukrala od nekog od mojih prijatelja novinara, jednostavno – ne sjećam se. U opkoljenoj Banjaluci u to doba, Feral je bio prava dragocejnost, koju je bilo gotovo nemoguće nabaviti. Uglavnom, sad je bio moj i nisam se odvajala od njega, čak sam ga nosala sa sobom u torbi za vrijeme rijetkih izlazaka vani. Taj moj primjerak Ferala je naprosto zračio. Bio mi je jedini tračak nade i optimizma, i posebno – veselja, u širokoj paleti knjiga raspoređenih uokolo po kuhinjskom podu.
Baka je držala obje obrve visoko podignute i coktala jezikom. Ne znam da li se čudila i zgražavala ili je samo pokušavala da se napregne ne bi li lakše pročitala slova.
Bila je to jedna ozbiljna, mršuljava starica, autoritativna, kruta kao beton, tvrdoglava skoro kao ja i neumoljiva gotovo isto toliko. S visoka je gledala na sve koji se zafrkavaju i šale, onako bez razloga iz čista mira: prezirala je primitivce, prostakluke, zajebanciju.A ja sam bila takva.Posebno su joj besmisleni i odurni bili umjetnici, slobodne duše i jadnici koji nisu bili u stanju da se pokore zakonima i disciplini. A to sam opet bila ja. Nikad nije mogla da sakrije gađenje prema svemu što je meni i mom životu davalo smisao.
Šta je ona našla u Feralu za čitanje, to nikad neću skontati. Sjedila je u svojoj cicanoj haljinici, sa dezenom opalog lišća u paleti svih jesenskih boja, čvrsto stegnutoj u struku. Sve po pravilima. Prekrižila je nogu preko noge i jedina stvar koja je odavala njeno emotivno stanje je bilo nervozno lupkanje papučom koja se klatila na rubu stopala, svaki čas prijeteći da spadne na pod pored mačka razljepljenog preko one druge papuče.
Bosiljka je i po najžešćim vrućinama nosila čarape.Guste grilonke u boji kože, koje je obična guma za gaće držala stisnute iznad koljena. Stalno su joj spadale. Baka ih je stalno podizala. Ili se ta guma sve više i više rastezala ili je baka bila sve mršavija. Ili oboje. Nikad nije hodala bosonoga ,nikad nije bila bez čarapa. Na desnoj potkoljenici je imala ožiljak koji je, kao nekakvu grdnu sramotu sakrivala od tuđih pogleda cijelog života. Dugačak skoro dva pedlja, žilav, blijed ,urezan duboko do same kosti. Kad i kako ga je zaradila ni ona sama se nije sjećala, osim po priči. Bila je beba od oko godinu dana. Čuvala ju je njena samo malo starija sestra Olga, dok im je mama obavljala kućanske poslove. Bio je dovoljan samo jedan klizav basamak, i baka je zaradila povrede noge za koje su ljekari rekli da ih je nemoguće sanirati i da će na kraju biti potrebna amputacija. Ne! kategorički je odbila bakina mama. To nam je žensko dijete. Noga joj je potrebna. Ne dozvoljavam. I bila je u pravu. Sreća je upetljala svoje prste tako da je baka život proživjela na obje noge, koje su je sasvim pristojno služile do duboke starosti.
Sva unezvjerena čitanjem Ferala, čini se da je zaboravila na svoju faličnost. Jedna je čarapa sasvim skliznula do nožnog članka, a druga, ona na bolesnoj nozi, srozala se do ispod koljena. Ja sam je vidjela u takvom stanju još samo par puta u životu, jednom za vrijeme čuvenog katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku 1969.godine, i još u nekoliko prilika kad se malo dublje zagledala u časicu sa rakijom. Da se razumijemo, baka je voljela cugnuti redovno, prije ručka, za cirkulaciju i apetit. U skladu sa njenom prirodom nije joj se ni slučajno moglo desiti da postane kakav nedajbože ovisnik. Ma jok.
Sjećam se da je jednom iza popodnevne dremke, u pospanom neznanju, slučajno strusila u sebe dobra dva deci domaće rakije koja je bila u boci od mineralne vode na stolu, misleći da pije vodu. I nastavila svoju dremku, sve dok neko nije primjetio da nešto sa bakom nije u redu, jer su joj se čarape sasvim usukale do stopala, a poza u kojoj je spavala nije bila primjerena gospođi u njenim godinama. Nasreću, taj se događaj sretno završio, baka je uglavnom premamurala ili prespavala sljedećih par dana i nikad više nije pila rakiju iz boce. Nego iz čepa.
Elem, Bosiljka je raširila Feral u svoj njegovoj veličini, povremeno nešto mrmljala, klimala glavom i duboko uzdisala. Sitna prosijeda glavica bila joj je uokružena frćkicama od nekog odavno ispranog minivala, koje su i same nekako ljutito treperile svaki put kad bi baka odmahnula glavom. I onda, te njene naočare, koje je dobila ko zna od koga i ko zna kad; jednako kao i svoju „faličnu“ nogu, baka je sakrivala od svijeta svoju nagluvost, koja je sa godinama postajala sve veća i veća, i svoju slabovidnost, koju ni slučajno nije željela da prizna. Toliko joj je to bilo važno da je u situacijama kada smo pokušavali da joj dokažemo da nešto ne čuje dobro, naglo pročula i sve precizno i potpuno tačno ponovila. Isto je bilo i sa vidom. Nevjerovatno, ali istinito – sa velike daljine je prepoznavala sva naša lica, iščitavala registarske tablice, a iz blizine čitala recepte i prispjelu poštu, sve dok je ne bismo pustili na miru. A onda – sve po starom, što me ovog momenta tjera na pomisao da se baka, stara političarka, svo vrijeme samo pretvarala da ne čuje i ne vidi dovoljno dobro, onda kad je njoj bilo potrebno da bude tako. Dakle, nikad nije otišla kod oftamologa niti dobila naočare po svojoj mjeri. Tako je za izvanredne situacije imala ko zna čije naočare za čitanje, nepoznate dioptrije, i skrivećke ih je koristila kad bi mislila da je niko ne gleda. Ovo ranopopodnevno čitanje Ferala je možda jedini i načvršći dokaz da je ipak bila starački slabovidna, a činjenica da je povremeno nešto usput i pričala sama sa sobom, dokazuje i da su posuđene naočare bile od nekakve pomoći.
Svu istorijsku nevažnost, pohabanu ljepotu i porodičnu dragocjenost ove scene čine nezaboravnom upravo te obične plastične naočare, kojima je falila jedna drškica za iza uha, a na njeno mjesto baka je zavezala neku tanku trakicu, i obavijala je njome uho. Međutim, ta je trakica stalno spadala, pa su naočare uvijek visile u nekoj nakošenoj i samo njima jasnoj ravnoteži na bakinom nosu.
Valjda od napora da pročita Feral, baki su se u uglovima očiju skupile suze a nos joj je, činilo mi se, postajao sve veći i veći pokušavajući da bude stabilan oslonac neposlušnim naočarima. I dan- danas vjerujem da Feral nikog nije toliko uznemirio i uzbudio svojom istinoljubivošću, hrabrošću i ludošću kao moju pokojnu babu i da je njeno nervozno lupkanje tap – tap – tap papučom po zraku najbolja pohvala njegovom postojanju. Ave Caesar. Morituri te salutant.
A da zaokružimo cijeli kadar potrebno je još samo da zamislite da iznad bakine glave, u niskom letu, klepećući svojim sićušnim smećkastim krilima proleće neugledna ptičica, širokog crvenog kljuna, u pravcu nabora na vrhu zavjese iz Trsta. To je bila naša Kata, naš kućni štiglic. Sa vrha tršćanske zavjese joj je pucao široki pogled na krošnju tek procvale lipe, koju je radosno pozdravljala cvrkućući u svako doba dana i noći, kad joj prahne. Kata je često slobodno lepršala po našem ratnom brlogu i nikad nije poželjela da odleprša čak ni kad je prozor prema dvorištu bio otvoren.Ta nam je ptičica cvrkutala, brbljala, pjevala i pjevušila u toliko različitih intonacija kao da u kući imamo cijelu cjelcatu ptičju filharmoniju. Naravski, ime je dobila po opštepoznatoj Kati iz starogradske pjesme o Kati, celeru i mjesečini. I pristajalo joj je kao saliveno. Kata je poživjela sasvim pristojan ptičji život i kad je uginula oprezno smo je sahranuli ispod njene lipe.
Nekoliko dana poslije, spremajući kćerkinu sobu, naišla sam na olovkom obilježenu stranicu u njenom dnevniku.Znam da nisam trebala, ali , to je bio prvi i posljednji put da sam provirila u sadržaj istog.
„Umrla je naša Kata,“ pisalo je. Zatim nekoliko riječi umrljanih suzama najvjerovatnije, koje nisam uspjela da dešifrujem. Zatim – „Kata je bila od zlata.Posadili smo je u dvorištu ispod lipe“. U nastavku je bio sasvim lijepi crtež neke ptičice u letu a oko nje sve frcaju mala crvena srca.
Na sljedećoj stranici, recept za eurokrem od humanitarnog mlijeka u prahu i kakaa. Isproban. Nejestiv.

179

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s