before google

 

DOME

SLATKI DOME

 

 

Oktobar. U ovo doba godine, dolaskom jeseni  i  kišnih, nostalgičnih dana, po mome sjećanju se vrzmaju   rođendani nekih  meni dragih ljudi, koje ni ovaj put nismo mogli provesti zajedno. Znate već tu priču : neko je otišao, neko je ostao, neko je u nečije ime o rastancima odlučivao. U ovim našim prpošnim zemljama „raspuštenicama“ odlazak i rastanak  je postalo prvi zakon svega. Neko je to već napisao negdje, pa se tiho šćućurilo u mome sjećanju i čekalo dane poput ovih. Predstava je ista, drugačije je mjesto i vrijeme, a glumci : nekoliko miliona primjeraka vrste koja sama sebe zove „ homo sapiens“. Plus scenografija –  sva prateća živa i neživa priroda u njihovoj sredini. Homo sapiens , to vam je čudna vrsta. Glavni glumac je glavni zato što može da se prilagodi na svaku nevolju, bolje od bilo koga drugog.“ Svašta živ čovjek može da podnese.“A ni mrtvome nije svejedno.

Kada me sjeseni pečeno kestenje na hladnom noćnom zraku podsjeti na prijatelje koji su otišli,uvijek se sjetim jedne ljetne večeri , na početku rata , u kojoj sam prvi put svu noć slušala samo vojničke priče, protiv volje polupijanog društvanca u kojem sam se zatekla.

Rat je tek započinjao svoj strašni sud nad Bosnom.Većina nije mogla ni da predpostavi u najkošmarnijem snu, šta će još da nam se desi.Samo su pjesnici, ptice tloguke, stalno hodali okolo odjeveni u crno.

Avgustovsko veče, sparno i vlažno, na obali Vrbasa.Jedan je vojnik došao na odmor.Vinska priča, pomalo neuobičajena.Nije se raspravljalo o politici, nije se spominjalo ni „nas“ ni „njih“.Nije nas obasipao strašnim scenama sa ratišta.Potpuno zgađen ljudima i onim što su jedni drugima u stanju da učine,i kao da je pokušao da nam ne pokvari čaroliju ljetne noći, pričao je stalno i jedino ,o životinjama.Nikad nisam zaboravila potresnu priču o rodama koje nisu mogle, nisu znale ili, neprosto, nisu htjele da se pomire sa izbjeglištvom.

 

oktobar-2012-0821

 

…Ptice su ptice, a ljudi su ljudi.Samo ptice selice znaju kako uvijek pronalaze svoj put u iste krajeve, a rode…rode uvijek dolaze na isti dimnjak.Na svoj dimnjak.Bilo je rano proljeće devedeset  druge.U seli Gređani, u zapadnoj Slavoniji, njegova se jedinica zadržala par dana na kratkom odmoru.Tipično dugačko slavonsko selo uz put.S jedne strane prilično gusta šuma.Vojnik na odmoru i nema baš nešto posebno da radi,osim da  satima sjedi, gleda oko sebe i pokuša da ne misli ništa.Naslonjen na neki razrušen zid, posmatrao je kuću preko ceste,bez krova, sa rafalima rascjepanom fasadom, sa ožiljcima od požara, garavu, praznu.Iz te kuće bez krova, štrče dva neprirodna patrljka, koji su nekada bili dimnjaci. Zebu. Tu odavno niko nije upalio vatru.Ali dimnjaci nisu sasvim napušteni, imaju oni svoje neobične stanare, rode. Na jednom od njih, bez gnijezda, koje oko dimnjaka može da savije samo ako se oslanja na krov, stajala je roda. S vremena na vrijeme se oglašavala,zabacujući glavu unazad u predivnom luku, gledajući u visine. Mještanin Čedomir, na vojnikovo pitanje zašto to roda radi,pokazao je rukom gore, prema nebu : tamo je  u širokim krugovima nebo preletao njen mužjak. Za njega nije bilo mjesta na njihovom osakaćenom gnijezdu. Ali , on je neće ostaviti. Nikada. Kada ga ona zovne klepetanjem  – Čedomir pokazuje u pravcu obližnjeg ribnjaka – on odlazi po hranu.Vojnik opčinjeno zuri u napuštenu kuću i njene uporne stanare. Mužjak uskoro doleće, donosi svojoj družici ulovljenu zmiju i pokušava da stane pored nje, na dimnjak.Bezuspješno. Vraća se nazad, na nebo, da stražari iznad svog nekadašnjeg doma.

Vojnik ne zna koliko su vremena proveli on i Čedomir u priči o rodama.Podijelili su neke blatnjave, izlomljene cigarete i pažljivo zaobilazili bilo koju od uobičajenih ratnih tema.Znaš li , mali, da se rode uvijek sa juga vraćaju u parovima i naseljavaju uvijek iste stare dimnjake? Nikada tuđe.

„ Šta će im se desiti?“, pitao je vojnik.

„Ništa, uginuće“, odgovorio je Čedomir.

„Mogli bismo im pomoći samo ako bismo ponovo podigli krov na ovoj istoj kući.“

Zaista, poslije još nekoliko dana maratonskog leta, mužjak s više nije pojavio na nebu.Vjerovatno je od napora prvi uginuo.Ona nije nikako napuštala svoj dom.Čekala ga je.Nije ništa jela.Ubrzo poslije njega uginula je i ona.

Poslije svega , vojnik je u svim slavonskim selima kroz koje su prolazili, uvijek prvo zagledao u kuće koje su ostale bez krovova. I na mnogima je viđao dugovrata, beživotna tijela tih velikih nježnih ptica koje znaju šta je to dom i koje znaju šta je to tuga. Mještanin Čedomir je takođe ostao bez pola krova sa svoje kuće.“ Ali, ja imam svoje dvije ruke i drugu polovicu krova,a sve ostalo mogu popraviti… „ rekao je zamišljeno,kao da ne govori meni, nego nekom neznancu u pokušaju da se opravda , kao da je on sam kriv za sve.

Ljudi su ljudi, a ptice su ptice.Ljudi mogu da se prilagode svakoj nevolji i da trpe  mnogo više nego što su i sami svjesni. I evolucija je evolucija.Ali, neke ptice ne misle da je rat njen sastavni dio.Ne mogu ili ne žele , da mu se prilagode .

Bilo je ljeto na samom početku rata.Vrbas je čudno mirisao na more i kao i obično, tekao od izvora prema ušću.U bašti na obali rijeke, pekli smo lignje na roštilju i pili neko jeftino kiselo vino.Nećemo ih jako dugo ponovo jesti, u ovom sastavu nikada više.Nešto ružno će nam se destit.Nespojivo sa mirom i ljepotom ovog  zagasito modrog noćnog neba osutog zvijezdama. Nakon svega što smo uradili i nama i pticama ostala je još samo jedna izvjesna stvar na ovoj besmislenoj planeti .

Naći svoj dom, sačuvati svoj dimnjak. Imati neke miroljubive zidove, neku zaštitnički raspoloženu fotelju ispred grijalice.Imati državu kojoj znamo da upravljamo samo ti i ja.

 

sl_rodcije_gnezdo_1_b

 

objavljeno u Prelomu, 1996.god.

Advertisements

4 komentara na “before google

  1. Ovo je antologijski dio: “Bilo je ljeto na samom početku rata.Vrbas je čudno mirisao na more i kao i obično, tekao od izvora prema ušću.U bašti na obali rijeke, pekli smo lignje na roštilju i pili neko jeftino kiselo vino.Nećemo ih jako dugo ponovo jesti, u ovom sastavu nikada više.Nešto ružno će nam se destit.Nespojivo sa mirom i ljepotom ovog zagasito modrog noćnog neba osutog zvijezdama. Nakon svega što smo uradili i nama i pticama ostala je još samo jedna izvjesna stvar na ovoj besmislenoj planeti .” Bravo!

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s