ONCE UPON A TIME

KAKO I ZAŠTO JE TRNOVA RUŽICA PROLUPALA

(ili: o staklenom zvonu, Kastelu, ustašama, četncima i mojim vitalnim nacionalnim interesima )

Lijepo su oni to zamislili, moji starci, dok su jedne davne, tople banjalučke jeseni šetali gradom i sanjarili nadamnom stisnutom u maminom povelikom trbuhu…

Roda će im  uskoro donijeti ( možda, jer tada nije bilo ultrazvučnih pregleda trudnoće)  njihovu malu dugoočekivanu, crnokosu princezu – druga verzija istog sna odnosila se na malog, crnokosog, princa – i od tog zimskog dana pa do vječnosti, oni će je paziti, maziti i čuvati od svih nevolja u ovom okrutnom svijetu.

Ali, kao što to obično biva, takve slatke  bajke se lako izjalove i otmu kontroli. Nije prošlo mnogo, a od cijelog tog sna, nije ostalo gotovo ništa. Preživjele  su samo tri nepovezane i ne naročito upotrebljive riječi. Crnokosa, nevolje, vječnost…Mala princeza M  zaista nije znala šta joj je sa njima činiti.

Sve ostalo smanđao je  zločesti vuk. Posebno su mu ona maženja i pažnja  teško pali na stomak. Do te mjere, da je mala princeza ostala zauvijek kontraprotivna svim oblicima pretjerane brižnosti, bliskosti i nježnosti koje guše.

Ali, da se vratimo na početak. Dakle, od te lijepe, hladne zimske večeri, kada je njihova curica napokon došla, ona i on su sve činili da je zaštite od …hm… od svega. Zapravo, prava je istina da su taj posao uskoro prepustili baka – servisu, opterećeni poslom i ličnim problemima, ali sasvim uvjereni da čine ispravno.

A moja baka je bila zaštitnik par exellence.Pored nje se do mene nije mogao provući ni jedan jedincati, majušni tračak slobode. Gotovo da je jedva ostajala dovoljna količina kiseonika potrebnog za preživljavanje.

Tako je mala princeza iz ove priče od samog početka svog života  rasla pod staklenim zvonom. Bilo joj je dosadno, sterilno, zagušljivo i vruće. Dakako, tada to nije bio moj izbor, a kada je postalo dio mog izbora, čudovište je već bilo dovoljno veliko i opasno.

Sigurno ste već negdje čuli sličnu priču. Kćerka jedinica nježnog zdravlja, prezaposleni  roditelji, stroga i autoritativna baka, dobroćudni deda.

I kako to obično biva – stakleno zvono se pokazalo nepraktično i uzaludno.U većini slučajeva mi je u životu više odmagalo, nego  pomagalo. Gdje god sam zapela, tu sam i pala. Gdje sam god pala, tu sam  se i razbila.

U najbukvalnijem smislu te riječi.

Još uvijek nosim na čelu dvije vrlo simetrične kvrge, nalik na začetke budućih rogova mladog jareta. One su uspomena na dvije strašne čvoruge koje sam zaradila na Kastelu, igrajući se ledenog čiče. Djevojčici od sedam godina, sa uredno počešljanom frizurom, mašnom od satena navrh glave, friško ispeglanom haljinom od plavog štofa, to je bilo gore od strašnog suda.

Kad se samo sjetim tog cerekanja, tih šala na moj račun; uopšte mi nije jasno kako sam se usudila izaći pred svih tridesetak đaka drugog ce, spremnih na svaku vrstu okrutnog dječijeg veselja.

Stakleno zvono je bilo krivo. Ustvari, baka zaštitnica.

Kad  sam malo poodrasla, žesotko sam se, i grubo, opirala takvoj pažnji. I naravno, ulijetala sam grlom u jagode, u još žešća sranja, najčešće namjerno. Ali, to je već neka druga priča.

Elem, baka je tog apokaliptičnog jutra uzela alat – šrafciger i veliki čekić, strpala ih u svoj šareni ceker, odlučnom gestom popravila neposlušni pojas na mantilu, zgrabila moju ruku i odmarširale smo pravo na Kastel…

Kastel moga djetinjstva nije  ni nalik na sadašnju ruinu koja umire. Bio je to lijepo sređen široki prostor bivše tvrđave, sa uredno podšišanom travom, stazicama od šljunka, ljuljaškama, klupama u šarenoj hladovini – pravi park u kojem sam se nalazila sa svojim društvom za igru. Duša me zaboli kad vidim šta se danas zbiva sa tvrđavom naših uspomena. Zarasla u žbunje i korov, pretvorena u ruševinu koja samo što je živa, svjedoči o sadašnjem vremenu više od bilo kojeg savremenog spomenika,progovara o opštem nemaru, ne samo za istorijske spomenike, nego i za neke druge, mnogo važnije spomenike – spomenike naših sjećanja; spomenike koji nisu nužno dio velike istorije niti bi ikada bili toliko važni da zauzmu svoje mjesto u turističkim vodičima, recimo.

Jedno takvo mjesto jesu neuglednih par stepenika na kojima smo sjedili iza Gimnazije, družili se, voljeli, dijelili pivo i cigarete na odmorima ili poslije nastave. Ili, ograda koja je okruživala parkić između Doma kulture i Opštine, koja je, srećom, djelomično sačuvana i nekim novim klincima danas vjerno služi, isto kao nekada nama.

Ali, Kastel umire. O njemu nema ko da brine. Današnji  vlasnici naše prošlosti imaju neku drugu, svoju prošlost o kojoj možda, brinu…Međutim, ona je sigurno daleko od Banjaluke.

Nema više ni baka poput moje, koje bi mogle za dobro svojih potomaka da makazama za šišanje pokose travnjak ako je potrebno, ili kao što je ona radila, da ručno, čekićem, poravnaju teren za igru.

Moja  baka Bosiljka je bila Hercegovka, sitna i odlučna starica, vojničke strogoće i ozbiljnosti.

(Zaista, uopšte ne mogu da se sjetim njenog smijeha. Ne znam da li sam ga ikad čula. Nisam je nikad čula ni kako pjeva, iako su mi pričali da je imala divan glas i kao djevojka pjevala starogradske pjesme u ženskom horu.)

Preživjela je tri rata: prvi i drugi svjetski, i kao da to nije bilo dovoljno, ovaj naš najnoviji rat, najgluplji od svih glupih ratova, što je u njoj najvjerovatnije ugušilo svaku  sposobnost radovanja i smijeha.

Baka je sve veće komade kamenja čekićem usitnila u prah, da moja raja i ja možemo nesmetano trčkarati po travi. Zamislite samo tu scenu – starica koja klečeći razbija kamenje po Kastelu i djevojčica koja stoji sa strane, prevrće stručak tratinčica  među prstima i očigledno, svim srcem želi samo jedno – da se zemlja otvori i proguta je.

Malo je reći da me je bio stid. Stajala sam sa strane i ćutala, a u sebi samo ponavljala: “Zemljo, otvori se, hoću da nestanem, zemljo, otvori se, progutaj me…“

Da napomenem  i ovaj nesretni detalj – zemlja me umalo poslušala. Nije prošlo dugo, zdrmao nas je i umalo sve progutao čuveni zemljotres oktobra 1969.godine. Užasnuta djevojčica M je pomislila da njena mantra ipak djeluje. Dakako, od tog događaja, ja jako pazim kome  se molim i šta u tim molbama želim.

Naravski, čim sam sljedeći put poslije bakine intervencije  došla na Kastel da se poigram sa drugarima, razljepila sam se koliko sam dugačka i široka u travu i u njoj pronašla dva simetrična kamena koji su se čvrsto odlučili sudariti sa mojim malim i brižno čuvanim čelom. Bilo je tu krvi i suza, hladnih obloga i dernjave, ali čvoruge su nekako, zauvijek ostale da me podsjećaju na moje prokletstvo staklenog zvona.

Od tog incidenta na Kastelu, frizura sa šiškama na čelu je postala moj zaštitni znak. S razlogom, vjerujte.

Ima u mom sjećanju mnogo vrlo sličnih situacija u kojima sam, sve izmrcvarena  bakinom brižnošću, a ne mogavši se protiv nje izboriti, jedino željela da – ni više ni manje, nestanem sa lica planete.

Bila je na uglu Ulice Nikole Tesle jedna mesnica, odmah pored zgrade u kojoj je baka živjela. Kako sam ja bila boležljivo dijete, koje je patilo od hroničnih upala krajnika i još nekih čudnih problema koji su ljekarima zadavali dosta muke da ih prepoznaju, baka je skontala da ja nikako ne jedem dobro ni dovoljno. Njena posvećenost tome da me ispravno i zdravo nahrani, išla je daleko, predaleko i sasvim pogrešnim putem. Obroci su mi bili servirani tačno u sat, ona je odvajala uvijek najbolje i najveće porcije za mene, a meni su uvijek bile privlačnije one koje su ostajale drugima. Još me je zbog te očigledne protekcije hvatao nepodnošljivi sram. I danas pamtim težinu u trbuhu od toplog mlijeka koji sam morala da popijem naiskap da ne zakasnim na časove baleta, i miris margarina pomiješanog sa medom koji nikako nisam voljela.

Da sve bude još žalosnije, baka je zaključila da ću da jedem bolje ako sam u društvu svojih vršnjaka. Tako je na ulaznim vratima pomenute mesnice osvanuo oglas koji je pozivao domaćice iz komšiluka da svoju djecu dovode kod moje bake na ručak. Sve za princezu. Uz njih sam zamrzila sarme, špinat je letio kroz bakine prozore u dvorište u redovnim razmacima, a u staroj školskoj torbi je rasla gnjecava gomila buđavih kifli.

Ne sjećam se  kako sam se spasila te torture, ali ona nije, na moju sreću, potrajala dugo.

Ne znam  ni kako nikom nije palo na pamet da sam ja naprosto, jedno tužno i usamljeno dijete, gladno društva svojih vršnjaka, a ne hrane. Bilo je samo potrebno  pogledati me : sjedila bih u ligeštulu na balkonu, i satima gledala djecu kako se igraju u dvorištu obližnjeg vrtića u Benešovoj. (Vrtić, dakako, nije dolazio u obzir, jer ništa nije moglo biti bolje od bakinog nadzora i brige, bakinih šnicli i ribljeg ulja u kuglicama.)

Još malo kasnije, u školskom dobu, išli smo ponekad na izlete sa našom učiteljicom Jocić Stojankom, učiteljicom starog kova, tihom i mirnom; takve se više ne proizvode. Ona bi nas poredala u vrstu ispred škole, dvoje po dvoje, i prije nego što bismo napustili školsko dvorište, pojavljivala se moja baka, glasno me opominjući: “Zaveži taj džemper oko struka!“

„ Hladno je, ne sjedaj na golu traaaavuuu!“

„ Čuvaj bubregeeeee,“ odjekivalo je za nama.

Bem ti bubrege, mislila sam, nikome od mojih drugara niko ne spominje svaki čas viruse, bakterije, upale mjehura, bubrege….samo meni! I to još – javno, pred cijelim razredom!

Ma, nije nikakvo iznenađenje što sam upala u buran pubertet u kojem sam zaradila čudnu, tešku i neizlječivu psihosomatsku bolest, koja je -blago je reći – promijenila sav moj budući život, nego je postala moj zatvor bez rešetki, moj  kazamat, moja hladna kamena samica – kratko rečeno užas, naspram kojeg je bakino stakleno zvono bilo slatka drvena vikendica na obali mora.

Mogla bih sad da unedogled nabrajam situacije u kojima me odrastanje pod staklenim zvonom skupo koštalo, i kakve sam sve zanimljive i čudne ožiljke na tijelu i  duši  zaradila zahvaljujući njemu. Mogla bih, takođe, da tvrdim da je baš ono krivo za mnoge loše procjene i pogrešna skretanja u životu, mogla bih da u njemu tražim i nađem opravdanje za sve pogreške i padove…To sam i radila nekada, dok je krv još uzavrelo kolala mojim žilama, a adrenalinska energija s kojom sam rođena nije pristajala da bude ukroćena bolešću.

Naravno da je vrijeme učinilo svoje – znam da nije lako u to povjerovati, ali ono uvijek učini svoje. U međuvremenu sam oprostila sve što je bilo za oprostiti i gotovo sve zaboravila.

Ali, ima jedan momenat u cijeloj ovoj priči  koji mi je tek nedavno, u toku proteklog rata i nakon njega, postao vidljiv i jako, jako važan;

prije ga nisam ni primjećivala – u našoj  nevelikoj porodici nacionalna pripadnost nije igrala nikakvu važnu ulogu. Pod mojim zagušljivim zaštitničkim zvonom, niko nije prosuđivan po toj, maloj, nevažnoj osobini. Zapravo, to i nije osobina, to je jedan obični biografski detalj, ili, mikrobiološki, ako hoćete, ali, u svakom smislu, zapravo beskoristan. Osim ako, gluhobilo, niste bolesni, ili pravite porodično stablo, ili samo želite bolje da upoznate svoje pretke i njihove običaje. (Igrom slučaja, a možda baš zbog toga, etnologija je postala moj izbor za nastavak školovanja na fakultetu.)

U mom djetinjstvu, u mojoj porodici i posvuda oko nas, nije bilo važno ko si po nacionalnosti. Bilo je važno samo i jedino, ko je kakav čovjek. I tačka.

A ja, sa svojim u ranom djetinjstvu potkresanim krilima, sa svojim slobodnim, tvrdoglavim i žilavim duhom, ja sam bila totalno operisana od te pošasti.

Znam da je bilo slučajno, znam da je samo  nuspojava, popratni efekat – ali, u mom kućnom odgoju nije preskočena niti izbrisana lekcija o nacionalnoj pripadnosti. Nije je nikad ni bilo! Da se razumijemo – ne govorim ovdje o tome da nisam znala ništa o svojim precima; naprotiv, mene je sve zanimalo, sve sam gledala, pamtila, stalno sam zapitkivala.

(Kao maloj, deda je bio taj koji mi je rado, kad god sam poželjela, pričao priče. Ali mene nisu zanimale bajke, izmišljeni likovi,vještice i princeze, ja sam tražila priče iz života i deka je, sa svojim maestralnim pamćenjem, nadugačko i naširoko pričao o svojoj mladosti, o svojim prijateljima, poslovima, pamtio je sva imena i prezimena, sve datume, a meni je to bilo fascinantno. Nažalost, sve dekine priče su ostale u nekoj magličastoj, snenoj daljini. On nije poživio dovoljno dugo da ja shvatim koliko su mi one dragocjene, pa nijednu nisam uspjela da zapišem i sačuvam od zaborava.)

Elem, moji roditelji su, sasvim dobrovoljno, bili u „miješanom“ braku. I moj stric i strina.I moja tetka i tetak.I moja sestrična. I moj bratić.Svi.

Koliko je nacionalna pripadnost bila nisko na ljestvici nečeg što bi tebalo da kaže o nekom nešto, govori i podatak da se moj ćale sa istom slatko zafrkavao, i to ne bilo gdje, nego u matičnom uredu, kad me je trebalo upisati u knjige, dok je u sebi neprekidno ponavljao čudno francusko ime koje je moja mati zaželjela da nosim. Kako  je u doba kad sam ja rođena  Muslimanima već bilo omogućeno da se nacionalno izjašnjavaju, tako sam ja upisana kao Muslimanka, mama je bila Srpkinja, a tata Hrvat.

„Pravo bratstvo i jedinstvo! „ smijao se otac toj veseloj kombinaciji svaki put kad ju je prepričavao prigodnim povodima.

Naravno , ja nisam imala ništa protiv – jer mi je bilo svejedno.

Poslije, kako su se nemili događaji dešavali jedan za drugim, ja sam još nekoliko puta mijenjala svoju nacionalnu pripadnost, što svojom voljom, što voljom više sile.Svaki put sam pokušala da budem razumna i racionalna ( ne -emotivna, ne – nacionalna).

Kad sam postala punoljetna, činilo mi se da je sasvim u redu da budem Jugoslovenka, to mi je bila jedina logična opcija u ovako šarenoj porodici. Tako sam i uradila, a da ne budem sama, moji su roditelji postali također Jugosloveni. Međutim, stvari su se na terenu komplikovale, i mada nisam mogla da pretpostavim da će moja domovina da nestane tako brzo – dok si rekao družetitomitoisekuneeemooooo, ja sam odlučila da postanem“ nacionalno neopredjeljena“, i tako prestanem da budem moneta za potkusurivanje  već uveliko mi omrznutih nacionalista svih vrsta.

Dobro se sjećam da je u Jugi postojala ta, sada tako nepoželjna opcija – biti  neopredjeljen! Ma, daj! Šta joj to znači? (Nisi s nama – znači da si protiv nas…i tako tri puta ). Poslije svega,  poslije moje bolesti i rata koji smo preturili, ostala sam bez ijedne dlake na jeziku i  mogu samo da na takve komenatre odgovorim: da, jesam, protiv vas sam, kad ste budale!

U svim državicama na brdovitom Balkanu, nastalim na lešini  Jugoslavije, niti jedna se danas, dvadesetak godina od početka rata, ne osjeća dovoljno sigurnom i snažnom da  pruži svojim građanima  tu istu mogućnost. Da li se ipak, boje da im se glasači masovno ne ispišu iz tora u kojem je za mutave ovce dovoljan dobar tornjak i malo trave da budu sretne? I povremeno,  neki rat da ne ispadnu iz junačke kondicije.

Evo još jedno kratko sjećanje na bludna vremena; u današnjoj školi bi za ovakav kiks dobila keca ko kuću.Možda i ukor razrednog starješine.

Iako sam bila dobrovoljni štreber i odlikaš, časovi iz istorije su mi nekad bili pravo mučenje: nikako nisam mogla da zapamtim nacionalnost četnika i ustaša „nek mi gospondame ne zamere“. U mojoj maloj, dobroj glavici, oni su bili loši momci – ali, koji su koji?  Da si pomognem, zapamtila sam ih po geografskoj odrednici : Hrvatska lijevo, ustaše lijevo; Srbija desno, četnici desno.Međutim i to je bila loša ideja.Kako sam rođena kao i dešnjak i ljevak, često mi se i danas desi da brkam gdje je lijevo a gdje desno, pa mi ni ta ideja nije puno pomagala.

O kej- kec iz ustaščetnika.

Ja sam bila od onih đaka koji nisu sumnjali u činjenice koje su pročitali u knjigama. Čvrsto, ali ne i slijepo sam vjerovala u čestitost jugoslavenske ideje o bratstvu i jedinstvu. Ronila sam suze nad „Ne okreći se sine“, nad „Lelejskom gorom“,“ Doživljajima Nikoletine Bursaća“. Ne sjećam se tačno kad i kako, meni su knjige rano postale svetinja nad svetinjama. Božanska djela. Nešto sa čime se nikako ne smije šaliti. Kako sam, dakle, mogla sumnjati da božanska djela ponekad lažu, da nije baš sve onako kako je napisano ?

Tako je princeza M bila sve do rata i na svoje  zadovoljstvo sretno nacionalno neopredjeljena.

I baš zbog toga sam svima u mojoj porodici danas neizmjerno zahvalna. Nacionalizam – bilo koji – nikad nije bio tema o kojoj se pričalo. Ni javno, ni potajno.To „to“ kao da je u sebi nosilo nešto prljavo, nešto nedostojno obraćanja pažnje. („Ispod časti, protiv razuma!“)Da budem sasvim jasna – ni sa jugoslovenstvom nije bilo ništa drugačije. Niko se zbog njeg nije gruvao po prsima kao mahnita gorila.

Svakako, pričali su se vicevi – o glupim Bosancima, velikim Srbima i još većim Hrvatima, lijenim Crnogorcima, velikim Hrvatima i još većim Srbima. Moj je deka obožavao viceve i sjećam se da je neke ipak, šapućući prepričavao uz upozorenje da ih ne pričam pred nepoznatim ljudima. I to je bilo sve.

Ali, to nikako ne znači da mi nismo imali ništa da slavimo. Dapače.

Kako smo toliko izmiješani, u pitanju je jedna sasvim lična, vrlo šarena zbirka običaja. Najbolje bih je opisala kad bih rekla – samo naša  autentična,zbirka običaja. Neki su mi se među njima posebno sviđali,  neke sam razumjela, neke nisam. I to je nekako bilo jedino mjerilo da li će  da se isti „prime“ i u nekom sljedećem naraštaju. A ne zato što se to mora, jer je to neko  tamo tako naredio.Jedino pravilo koje je važilo u svim prilikama jeste ono da se slavlja nikad nisu pretvarala u pretjerivanja,nikad nije bilo previše ni hrane, ni pića, ni poklona.A istinske porodične slave uvijek su bili jedino dječiji rođendani.

Kad danas razmišljam o tome čini mi se vrlo nevjerovatno, to da su se moji – ja sam ih zvala „ušnjirani“ preci – ponašali u najboljem duhu tzv.“građanske neposlušnosti“ ; ta moja strogoćom i redom opsjednuta baka, taj moj otac odgojen u vrlo patrijarhalnoj i religioznoj sredini, i svi ostali, što vjernici, što „nevjernici“, vrtili su u zadanim okvirima neki svoj film. A bilo je i partizana.

Među mojima je vladala neka – ne znam kako drugačije da je nazovem, “ nereligiozna religioznost“. Oni koji su bili religiozni, nisu bili sumanuti slijepci, oni koji nisu bili religiozni, nisu hodali po porodičnim susretima propovijedajući ateizam. Mene nisu vodili  ni u crkvu, ni u džamiju. Ali, ni kod bake Bosiljke, ni kod nene Hanife, boga se nije smjelo psovati, a tolerancija se, jednostavno podrazumijevala.

Sve o Božićima, Bajramima, Uskrsima,ali i ostalim svjetovnim praznicima,  princeza M  pamtila je ne samo po prigodnim poklončićima već i po mirisima slatkiša – medenjaka, sitnih kolača od cimeta i limuna, po ljepljivoj slatkoći baklava i kadaifa, po škakljavom prah šećeru, oštrozubim  perecima (jaja nikad nisam voljela jesti – ali sam ih svojski voljela razbijati).

Iz ovog današnjeg ugla, da ne kažem sramotnog budžaka, sve to  mi izgleda kao daleka, predaleka, nevjerovatna prošlost.

Otrežnjenje me strefilo  iznenada, jednog juna, u vrlo teškom životnom razdoblju, dok sam se oporavljala od bolesti i operacija koje su mi dovoljno dugo zaklanjale vidik na sve ostalo što se oko mene dešavalo,i kada sam postala nemilosrdno realna i svjesna kako vlastite, tako i sveljudske  krhkosti  ,prolaznosti ,ali i ludosti.

Dakle, sve do moje dvadeset devete godine, ja naprosto nisam znala u kakvom pretis loncu živimo, čak iako je bakino stakleno zvono već odavno bilo razbijeno.

I tu, baš na toj tački, kritična masa je proključala, a mala Trnoružica se jednog sumornog  jutra probudila uz zastrašujuće zvuke automatske puške koja je arlaukala u njezinom vlastitom dvorištu i definitivno prolupala:“ Ja više nikad neću biti  ičija, nego samo svoja i to namjeravam da ostanem do samog kraja, gdje god da me isti čeka! Basta!“

Psovala sam sve u šesnaest, sebi u bradu,prestravljena, ljuta, izgrebavši sva koljena pužući po grubom tapisonu da dopužem do usnule Sare i spasim je.

Međutim,situacija je opet postala takva da sam ponovo morala mijenjati, sad već potpuno ogooglala, ali jednako tvrdoglava, svoju cijenjenu nacionalnost: ugurala sam se u rubriku pod naslovom „ostali“. Nije nešto, ali je bolje od svega ponuđenog.I dandanas sam tu. Iskreno se nadam  da tu nikome ne smetam, iako sam već postala pomalo paranoična.

Ne znam jeste li primjetili kako su u ratu svi postali preko noći pametni, obrazovani i informisani i to baš u totalnom informativnom kolapsu – ne samo da informacija nije bilo dovoljno, nego su redovno preštrikavane i falsifikovane. Kojekakve kone su svakodnevno u redovima za hljeb, na autobuskim stajalištima, na sav glas raspredale o politici, o vojnim taktikama, o pravdi i nepravdi, o istoriji, kao da su je svojom rukom pisale, sve od dinosaurusa naovamo. Gotovo da sam čeznula za bivšom  komšinicom Mirom i njenim nevinim neprekidnim laprdanjem o njenom domaćem sosu od paradajza, o njenom ajvaru, sodi bikarboni protiv žgaravice, o tajnom receptu za sarmu od vinove loze i ostalim kuhinjskim čarolijama.

Pa kad su mogle one, i ja sam razvila svoju pojednostavljenu teoriju o tekućim događajima.

Neka mi ne zamjere  doktori nauka, profesori i profesionalni pr- mr- dr  znalci. Nisam se koristila preciznim podacima iz knjiga (a već sam napomenula da sam knjigama s užasnom tugom prestala vjerovati) jer mi u to vrijeme nisu bile dostupne ni knjige, ni enciklopedije, ni –zamislite – googlanje. Služila sam se samo svojim vlastitim očima i ušima, a na momente i golim srcem.Ta pojednostavljena teorija o istoriji naše narodne gluposti mi je pomogla da sačuvam čisto srce i duševni mir u vremenu koje inače nikako ne bih uspjela da provarim.

Mi smo, uprkos svim vašim nastojanjima da dokažete suprotno,  jedan narod. U nekom periodu u prošlosti, stopili smo se u jedno, raznorodnog porijekla, ateisti i vjernici, muslimani, pravoslavci i katolici, rimokatolici,Ukrajinci, Jevreji  i ostali; jedan narod koji govori različitim verzijama istog jezika. Naša različitost, po kojoj tako srčano pljujemo,  je naše najveće kulturno bogatstvo.Po njemu smo bili poznati u podijeljenom i rasparčanom svijetu.

Ako ostavim po strani politiku, koja je neosporno, kurva nad kurvama, i uzela nas je a da nismo ni primjetili u vrzino kolo  neuračunjivosti i strasne mržnje;

sva je zbrka nastala u nepravilnim jezičkim konstrukcijama.

Pravim istoričarima i jezikoslovcima ostavila bih  da se bakću potragom kad i kako je sve počelo da se brka i potom zloupotrebljava. Meni je sve jasno, ko dan.

Ako si Bosanac, onda si Bosanac. Vjeroispovijest je baška. Ako si Srbin, onda si Srbin, vjeroispovijest je opet baška. Ne možeš biti Srbin iz Bosne, možeš biti Bosanac iz Bosne srpskog porijekla.

Ako si Hrvat, iz Hrvatske, a Srbin, onda si Hrvat srpskog porijekla. Ali, ako je taj Srbin iz Hrvatske katolik, što je teoretski moguće…kako onda? Hrvat, pa Srbin, pa opet Hrvat…zapravo Hrvat srpskog porijekla katoličke vjeroispovijesti.

Bljak.

Problem sa mojom teorijom je bio, prvo, jer nije bila dobrodošla ni u jednoj sredini, ni u jednom redu za hljeb na teritoriju bivše Juge i širom dijaspore, drugo, jedini pažljivi slušalac je bila samo moja usnula kćer.

Pošto bismo nekako preturile još jedan dan u dolini bezumlja, uveče bih je nadrealističnim pričama uspavala i potom dugo sjedila bez sna u postelji pored nje; čitala, pisala, kunjala…Uvijek na oprezu, sa samo napola spuštenim kapcima. Ni sebi samoj nisam smjela da priznam koliko se bojim.

Uz slabo treperavo svjetlo uljanice, koja je smrdila na zagorjelo ulje i uzaludnost plamena sintetičke pertle, pisala sam očajne, bijesne stihove. Ponekad bih tako dočekala i jutro, umornija i ljuća nego što sam bila dan prije.

Šta je to,osim genetske papazjanije, što mene određuje kao jedinku, moju unutrašnjost, moju bit?

Postoje li uopšte više, igdje, jednike slične meni, bića sa kojima mogu da se poistovjetim, koja mogu da razumijem?

Buncala sam kao u groznici: “Hoćete da vam kažem koje sam nacionalnosti?“ bečila sam se u polusnu na nekog vampirskog sagovornika.

“ Ja sam po nacionalnosti svašta. Žena. Ne, prvo invalid. Pa onda žena. Pa mama. Pisac – kenjac. Poetesa ( to mi se svidjelo, zvuči tako profinjeno, stajliš, posebno) . Ja sam po nacionalnosti : a šta vas briga!“

Zamišljala sam neku zakonsku mogućnost koja bi mi  dozvoljavala da u odgovarajuću rubriku, u papirima za zdravstveno osiguranje, naprimjer, napišem : a šta vas briga? Da li je moja upala slijepog crijeva zbog toga podatka išta drugačija od vaše?

Razdanilo bi se, a ja sam ošamućena, obično pocijepala sve što sam noću napisala i svojim čemernim stihovima potpalila vatru. Uz frišku kafu – humanitarni minas, gledala bih Saru kako se polako budi. Ona bi  lijeno otvorila svoje okrugle okare i pitala me: „Šta to radiš, mami?“

„Ništa“, odgovarala sam,“čuvam tvoje snove, malecka…Pišem gluposti…“

„ Pričaj o čemu pišeš, jel  o meni?“

„Uvijek je o tebi, mrvice,uvijek je za tebe“.

Pokušala sam da za nju iskarikiram priču o našim porodičnim nacionalnim mješavinama.

Naravno, ništa joj nije bilo jasno, pa me zabrinuto pitala:

„ Ako me u školi budu pitali koje sam nacionalnosti, ja ne znam šta da kažem…“ podmetla je dlanove ispod glave i čekala odgovor.

Povukla sam dugačak, umoran dim presušene hercegovačke škije:

„Ti si  po nacionalnosti vjeverica. Smeđkastonarandžasta,  vrtirepičasta, skakutava, okata – vjeverica. Zapamti to, možda će ti jednom biti važno.“

Otpuhnula bih polagano dim u pravcu otvorenog prozora, kroz koji je dopirao miris još jednog, trećeg, ratnog proljeća.Image

Advertisements

2 komentara na “ONCE UPON A TIME

  1. E moja morampisatistalno, drugarice, da li zbog moje sklonosti ka štivima kakva ti pišeš ili zbog toga što ona stvarno vrijede, tek, meni je uvijek lijepo “pročitati” te. I više od toga, nego bih se ponavljao, pa, eto,…kontaš, mislim to neko “to” i tako…kontaš?
    Da je nekako vratiti 20-tak i nešto godina, volio bih da sam mogao biti sa svakom svojom drugaricom u nekoj sobi da joj se nađem na ruci dok neka budala u dvorištu ispucava rafale (hebomupasmaterludukojagajeokotila), eto, to bih volio, kad bi moglo!

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s