LOST IN TRANSLATION ILI: “Žena bez čo’eka , je ko krava bez repa!”

Ima  jedan period u mjesecu februaru, u kojem se,redovno, evo već  popriličan broj godina , osjećam  loše.Narodnim riječnikom rečeno, osjećam se ko govno.Ili, još bolje  , u našem divnom i slikovitom jeziku – ako me razumijete, samo me nemojte  pitati koji je to jezik, molim vas – postoji vrlo precizan izraz za to stanje : nisam ni za onu stvar, kaže  se …Ne zabrinjavam se previše, jer znam da  ce  proći  bez nekog posebnog truda i analiziranja istog.

Ja sam jutanji tip.Ujutro sam  uvijek dobre volje I bistra kao suza.Veselim se svakom jutarnjem ritualu, kafi ,doručku, početku  novog  dana , makar on bio siv,  mutan  i nimalo obečavajući, poput ovog današnjeg.

Međutim, jutros sam ustala sva nikakva,neraspoložena, tužnjikava , bez nekog očiglednog  povoda. Prosula sam si šolju mlijeka u papuče,kafu sam prešećerila u nadi da će  me to oraspoložiti. Svejedno, doručak mi  i dalje  ima okus po piljevini.

Izgalamila sam se na jadnog psa, koji se je, pun energije i veselja,motao oko mojih nogu…Zatim sam sve to ponovila izgalamivši se i na sina. Dovraga, inače sam uglavnom vrlo  strpljiva i sasvim umiljata mama.Osim kad nisam. Priznajem. Oprostite mi pola.

Dakle, došla sam do tačke kada je trebalo makar pokušati  locirati problem.I eto ga : problem se smjestio tačno na pola puta između Dana zaljubljenih i Osmog marta. Da nešto nije u redu, primjetim odmah pošto prođe Valentinovo, i lagano šizim i nerviram i sebe i druge, sve dok ne prođe i osmomartovsko veselje.

Primjećujem da me svo vrijeme iz takta izbacuje neki sasvim jasan i gotovo opipljiv osjećaj da nesto, negdje, nisam uradila kako treba. Osjećaj da nisam uspjela. Promašila sam.Osjećaj da sam nekako bezvrijedna. Žena  koja nikad nije imala muškarca koji će je zatrpati ljubavnim izjavama i poklonima tih kritičnih dana. Ako izuzmem nekoliko traljavih pokušaja, uvijek sam samo gledala druge kako otvaraju poklone.Čak ni kolege na poslu nekako  nikad nisu imali dovoljno karanfila za sve, pa sam ja  najčešće ostajala bez svog cvjetića.

I evo me  –  stojim  u kuhinji usred lokve mlijeka,a kad se osvrnem iza sebe, osjetim kako se za mnom  vuče jedan nevidljivi, tužni kravlji rep iz podnaslova ove priče…Ništa ne pomaže što racionalni i budni dio mene nikako ne misli tako.

A šta to i zašto  moja podsvjest doživljava kao neuspjeh,pokušaću da iščeprkam u nastavku  ovog  teksta. Ako niste žena  u zrelim godinama, sa djecom ,i bez dragoga, nemojte očekivati ništa posebno.Vjerovatno vam neće  biti zanimljivo.

Dakle,činjenice govore ovako : nedavno sam napunila 50 godina, klimakterične tegobe ne podnosim nimalo dostojanstveno, kako bi to oni koji me poznaju  očekivali od mene; imam dvoje djece,  u životu sam voljela, nekad lako i lijepo, nekad teško i naporno, bivala sam voljena, dva puta sam se udavala i dva puta razvodila,  podigla sam dvoje djece ni sama ne znam kako,  bez značajne ili spomena vrijedne podrške i pomoći njihovih očeva. Dokazala  sam da mogu da podnesem neviđene napore, da rješavam probleme u hodu, bila sam slaba i bila sam jaka,i nemam nikakvog racionalnog ni zdravorazumskog razloga da osjećam toliku prazninu i toliku poraženost.Pa ipak, u dane izmđju Valentinova i Osmog marta, osjećam se bas tako- jadno.Kao najusamljenija i najnevoljenija žena na svijetu.

I pod  tim  sumornim oblakom, počinjem da  pronalazim sasvim opravdane razloge zašto je tomu tako. Prvi, koliko logičan toliko i jadan  – nakupilo se već podosta godina u mojem kalendaru i iako sam u mladosti znala biti ljepuškasta, sada se to uglavnom ni ne vidi. Teškog sam karaktera, precizna,tačnai  zahtijevna. Previše pričam kad ne treba, ne pričam kad treba. I da ne zaboravim, previše sam pametna, a to baš i nije osobina kojom se privlači muška pažnja. Očajna sam kuharica i neorganizirana domaćica…Dosljedna sam, što nervira i muškarce  i žene. Često sam namrgođena – a  ko voli smrknute ljude ?

Mnogo dugačak spisak. Cinik u meni prostodušno pita – pa što se onda buniš, ženo? Eto – bunim se, ne znam  tačno ni zašto.Bunim se jer želim da imam isto pravo kao i drugi, da slavim jebenu ljubav na Valentinovo, i da slavim jebeni praznik jebene ženske pobune na Osmi mart. Bunim se zbog toga jer smo unakazili ove  važne i lijepe datume. Bunim se jer ih doživljavamo ili sa istinskom – oh, kako to glasno  zveči- mržnjom, ili sa posprdnim ponižavanjem,ili sa plitkom da ne može biti plićom nezainteresiranošću,ili  sa površnim odobravanjem, sve u cilju dobrog provoda, džidži – midži i opa –cupa, sajamske euforije primanja i slanja poklona i opšteg cmakanja uokolo.

Uništili smo dva sasvim pristojna praznika,bez imalo obzira. Zato  želim da pokušam, makar djelomično, da skinem,ogulim slojeve koječega nalijepljene i prikalemljene na ove praznike, da dođem do suštine, do stvarnog središta  priče.

Za početak – mala  digresija :  ja lično, nisam nikad prije čula za Valentinovo, sve dok jedne već prilično davne godine  nisam  prvi put poslušala Toma Waitsa kako pjeva  Blue valentines. Već na prvo slušanje to je postalo moja himna, moj potpis, ja sam po svojoj prirodi već bila ustanovila običaj pisanja pisamaca osobama koje su drage mome srcu i mojoj  duši, a Valentinovo je samo bilo savršena kockica u slagalici koju svaki stari romantik živi. Dakako, trebalo je da prođe neko vrijeme patnje uz kasetofon i traku koju sam stalno morala premotavati  naprijed – nazad, skidajući tekst. Zaboga, nije  tada bilo ni googla ni wikipedije a nisam sigurna da je bilo i računara u blizini…Sve smo radili pješke, po sluhu, a Tom je u nedostatku prave informacije u mojoj glavi imao izgled debeljuškastog , tromog crnca sa saksofonom u ruci. Tako mi svih zahrđalih žica za gitaru, kakvo je to bilo iznenađenje, kad sam prvi put vidjela njegovu fotografiju! Mršavi promukli šaptač stihova! My man! Jedan od rijetkih koji se ne libi pisati tugaljiva pisamca. Bila je to Ljubav na prvi stih…Jedna od meni najdrazih ploca u zivotu.Taj gitarski solo koji grebe po svakom zaboravljenom sjecanju. A onda, na kraju prve strane ploce….mukla tisina….samo gramofonska igla koja sama ide do onog kraja na kojem ce da se vrti sve dok se neko probudi iz tuge.

Zaista,ako se malo vratimo u ne tako daleku prošlost – prva i  zbunjujuća komplikacija je nastala kad se u  nekadašnjim socijalističkim zemljama  smisao Dana zaljubljenih slobodno i vrlo proizvoljno prikačio na Osmi mart, pa je ovaj postao, umjesto dana ženske –i muške, borbe za jednakost, kako na poslovnom i životnom, tako i na privatnom planu, postao dan ljubavnih srceparajućih izjava, bjesomučnog kupovanja, žestokog  opijanja, dan raznih vezesvezom oblika ženskog bitisanja,u zavisnosti od slučaja do slučaja, dan baka,mama, učiteljica, curica u pubertetu  – svih njih koje su se ukrasile karanfilom kao simbolom  ljubavi koju njihovi  muževi, sinovi  ili učenici osjećaju prema njima. Dobro, učiteljice su dobijale izraze poštovanja svih svojih đaka , i muških i ženskih, a kući su se vraćale sa naramcima poklona, cvijeća, satova, mirisa, nakita…Uvijek mi se činilo nekako, da su baš one tu najbolje prošle.

Zbrka je postala jos veća kad je nastupila bezbolna tranzicija u pomenutim zemljama, pa se Dan žena držao svog teško stečenog statusa, ali ga je zeznula činjenica da su novopečeni poklonici zapadne kulture  već u februaru počeli glasno i sve glasnije da slave Dan zaljubljenih koji do tad nisu niti  poznavali, kao moderni potrošačko – konzumentski ekvivalent Danu žena.Ili je ispalo obrnuto?Rekla bih  –  ne zna se ko pije ,a ko plaća. Mada svi dobro vidimo činjenice -zna se ko pije, a zna se i ko ne plaća , ali  to je samo jedan dan  u godini tako…

Neko bi  zaista, za sveopšte dobro, trebao da stavi stvari na njihova mjesta, i raspetlja gordijev čvor,pravog i prenesenog značenja ovih dvaju datuma. Mislim da vrijedi truda. Ako ni zbog čega drugoga, a onda da se smanji broj  isfrustriranih i nezadovoljnih gospođa u izvjesnim godinama,  kada nastupe pomenuti praznici.

Da se razumijemo, ja nisam od onih kojima se Valentinovo,  ni bilo koji drugi praznik ni svetac,može prodati kao savršen momenat za zadovoljenje šopingholičarskih strasti i  primjenu  životne filozofije pod parolom –  kupi, kupi,kupi i daj,daj,daj…Jok.Uopšte mi se ne sviđa ta manijakalna potrošačka gungula oko ovog praznika. Oko bilo kojeg praznika.Neka mi ne zamjeri armija nezaposlenih koja čeka svaku iole pogodnu priliku da se nešto radi i zaradi.Ali.

Ali, čini mi se da baš u tom grmu leži skriven zec, kojeg niko ne vidi,  koji me tjera da se bunim.Zeko se krije u činjenici što mi se sviđa slaviti ljubav. Bilo kojim povodom.Što češće. Sviđa mi se ideja o pisanju pisama onima koje voliš, ili onima koje si nekad volio.

Apsolutno se slažem sa onima koji tvrde da je ljubav čudo, I da je zaista istinito  sve ono što se o njoj govori i piše, pa i mnogo više od toga.

I eto ga – moj mudri zeko kaže da ne postoji bolji i ljepši razlog da se neki dan proglasi praznikom. I da ga se slavi tvrdoglavo i glasno, upkos svim svjetskim zagovornicima mržnje kao načina postojanja, uprkos činjenici da ih ima svuda i sve više i  da se razmnožavaju ko zloglasni virusi H1N1.

Eto,  već sam se prilično oporavila od jutrošnjeg neraspoloženja, te čvrsto odlučujem da neću da budem krava bez repa samo zato jer me neko muško ne zove svojom dragom. Već sam toliko puta u životu ispala glupa kao krava, već su me muzli i izmuzli, već sam dosad pojela čitavu jednu livadu osušene djeteline boreći se sa klimakteričnim tegobama, da si dajem

puno pravo na posjedovanje jednog finog, dugačkog, kravljeg repa!  Sa čuperkom na kraju!M alo šire gledano, malo dalje od moje omiljene livade, stvari će se mnogo sporije mijenjati. I teže, dakako. Znam ja da se narodu ne da mislit, i da je ovako kako jeste, lakše.I kao da mi to nije dosta – bunim se i protiv ljudske osobine koja svaki istinski razlog za slavlje pretvori u  vlastitu karikaturu.

Dakle, umjesto čokoladnih srdaca, jastučića sa ljubavnim porukama, krvavo crvenih okvira za slike, spavaćica sa likom Miki i Mini  kako se cmaču,peškira posutih srcima…zar vam  zaista ništa drugo ne pada na pamet?

Postoji toliko domišljatih ljubavnih poruka, toliko originalnih načina da se nekom kaže da ga se voli.Samo  se trebate držati podalje od šoping centara i dozvoliti si da budete svjesni toga šta osjećate. Pretvorite osjećaje u nešto. Poigrajte se njima.Makar to bila samo tišina na drugom kraju telefonske veze,kao ona tišina koja je nastupala poslije Tomovog Blue valentine, na kraju prve strane istoimene ploče.Ah, da, vi se vjerovatno toga ne sječate.Ta je tišina jednako dio ljubavne poruke na tom albumu.Ništa iza ove pjesme ne bi bilo dovoljno rječito.

Poklonite joj – njemu- kesu za smeće punu friških kokica prelivenih maslacem, poruku zakačenu magnetićem na frižider…Poštediti treba samo one jadnike kojima pod kožom počnu da se okreću noževi i bodu ih  čim moraju javno da pokažu šta osjećaju, pa makar ta javnost bila  samo jedna jedincata osoba. Njima je sve oprošteno.Oni su neizlječivi.

I eto, to me je dovelo nazad u moju kuhinju, u lokvu prolivenog mlijeka, u osjećaj da nisam uspjela…Da sam samo obična krava bez repa, jer nemam čovjeka svog života pored sebe, da me pazi, mazi i obasipa pažnjom i poklonima za Valentinovo. A onda u istom tonu, za Osmi mart.

Pa sta?Ja ću i dalje slaviti ljubav, njezinu divotu i moć, makar mei  dalje nemilosrdno proganjao nepostojeći kravlji rep – kako među hiljadama čokoladnih srčeka i komada sacher torte obojenih u crveno, tako i među mladima koji se ljube Gospodskom ulicom i čvrsto drže za ruke, ne mareći za datum. Pa zar moje pjesme nisu, svaka za sebe, svojevrsno malo pisamce za neku od mojih ljubavi?

Gdje prestaje Valentinovo, a počinje Osmi mart, pitanje je koje se istopilo negdje u isto vrijeme sa nestankom Berlinskog zida.Ali mi ne moramo čekati da se sociolozi pobrinu za afirmaciju njihovog istinskog značenja, ja  vas ovim tekstom  molim – dajte pomenutim praznicima pravo da budu ono što zaista jesu. I dajte da ih slavimo zajedno! I muškarci i zene, i zaljubljeni i oni koji to nisu, oni koji imaju podršku i oni koji guraju sami. Svi koji volimo ili smo nekad voljeli, svi koji smo voljeni ili nismo, svi kojima je stalo do ravnopravnosti među polovima u svim segmentima života i svi koji slave našu posebnost i različitost i svi kojima nije svejedno kad kakoi zašto se opijaju,ljube i vole.Dajte  se dozovite pameti, što bi rekao jedan od ovdašnjih  propalih političara.Ta mu je bila i najpametnija.

Prestanite da budete hodajuća reklama potrošačkom mentalitetu i postanite ono sto zaista i jeste – bića koja žele i znaju da artikulišu vlastitu sposobnost da vole. Neka makar jedan san koji smo odsanjali zajedno, postane realnost.

1622236_758165687537778_512444512_n

Advertisements

3 komentara na “LOST IN TRANSLATION ILI: “Žena bez čo’eka , je ko krava bez repa!”

      1. Hvala, moram li imati pripremljen tekst pri inauguraciji? naime, poceo bih sa pisanjem odmah Eto proljeca, ocas. Postavila si visoke standarde pa imam tremu!
        Mirelice, bravisimo!!!!!!!

        Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s