OTVORENO PISMO DJEDA MRAZU

 

 

 

…Bila je druga ratna godina.,početak 93.Nekima je prilagođavanje ,i fizičko I duhovno, na život u ratu išlo sasvim dobro.Meni nije.Pa ipak, kada je prvi talas južnog vjetra stigao i do našeg grada,ja sam se sa djetinjom radošću,pjevušeći,spremala za jedan sasvim običan,najobičniji gušt:obrisati zimsku prašinu sa stolica na balkonu,obući nešto tamno, sjesti na sunce , pijuckati kafu I gledati u nebo…Sve dok me neko ne opomene…U tom mi je momentu euforije ,potpuno neprimjerene mome uzrastu,moja petogodišnja djevojčica rekla nešto što nikad neću zaboraviti: “Mama, nema proljeća kad je rat!Šta ti je ?”

Začuđeno i vrlo ozbiljno me gledala, užasnuta.Prekinula sam odmah svojmaliritual radosti i zaćutala.I još  sam dugo tako sjedila  postidjena, zbunjena,bez riječi…

Poštovani gospodine Mraze, to je glavni razlog zbog kojeg Vam pišem.Ne sumnjam da ćete me razumjeti i podržati.Obraćam Vam se javno,da bih bila sigurna da ćete pismo “dobiti” ,jer se kod nas pisma još uvijek lako izgube, a telefonske veze nikako ili jedva rade.

Čini mi se da još jedino Vi, sa svojim godinama , ugledom I bjelosvjetskim iskustvom,možete da nam pomognete.I nama, odraslima, a posebno , našoj djeci.

Ja slučajno znam da ste se trudili i pokušavali da dolazite do nas svih ovih godina, i znam da Vam je to samo ponegdje , jedva na jedvite jade, uspijevalo.

Znam da ne treba da Vam pričam o tome kako su ovdje mnogi mališani , naizgled sasvim normalna i vesela djeca, prestali da vjeruju u mnogo šta,pa čak i u tako običnu i prirodnu stvar,kao što je dolazak proljeća,ili,zamislite – Vaše postojanje!!!

Mnogi od njih imaju razloga da vjeruju da snovi nikad ne postaju stvarnost.Vi dobro znate da to nije tako.Zato Vas molim, da se napokon, u onoj nekadašnjoj atmosferi, natrpani poklonima, vratite u ovu zemlju,onako kako Vama i dolikuje.

Ne obazirite se na politiku ni religiju, jer Vaš je jedini posao dječija radost, I dođite, zajedno sa svetim Nikolom, i onim pravoslavnim I onim  katoličkim, sa Božić Batom i st.Clausom, svejedno je , dođite i vratite našoj djeci čaroliju!

Kada se bezbrižnost i veselje tako dugo uskraćuju djeci (pa i odraslima!) , to nikada ne izlazi na dobro.Vi ste jedini u stanju da ova prokockana planeta makar na nekoliko trenutaka bude jedinstvena u igranju, zabavljanju, veselju i smijehu.Zato Vas molim, kontaktirajte nadležne i vratite nam se u starom stilu!

Vas će sigurno poslušati.

 

Neka se okače šarene svjetiljke u Gospodskoj ulici, neka se postave zvučnici i neka svira muzika.Neka se na trgu ispred parka prodaju ukrasi za jelke, girlande i dječije igračke.Vratite nam ukrašene borove pored hotela Bosne , oni , valjda,  ne ugrožavaju ničije nacionalno pitanje.Vratite nam ringišpil,prodavače balona,šećerne vate,zimskog sladoleda i čestitki sa lijepim željama.Neka se ponovo pokrene vozić za male, I  poneke velike.

Ja sigurno nisam bila jedini roditelj koji je, kao izgovor za bauljanje i višednevno uživanje  u  tom šarenilu,navodio brigu o vlastitom djetetu.

 

Eto, prošla je  čitava jedna godina mira.Složićete se da smo svi zaslužili makar mali odmor.Ja ne vidim bolji način ni povod nego što je Vaš dolazak.Molim Vas, nemojte nas iznevjeriti.Ovdje se više ne puca,a Vama bi ionako , svi putevi trebali biti otvoreni.Dobro nahranite svoje irvase, podmažite sanke, okačite zvončiće…Mi ćemo očistiti dimnjake i , za svaki slučaj,ostaviti – poslije mnogo godina- otključana vrata.

U druge krajeve svijeta pošaljite svoje vijerne pomoćnike, a ovdje,u ranjenu i umornu Bosnu I Hercegovinu,dođite ove Nove godine Vi, kapom I bradom , sa vrećom punom iznenađenja.

 

Ovim putem Vas molim i  jednu sasma privatnu uslugu : ja poznajem neke klince koji su mislili da ste ih zaboravili, i poslije izvjesnog vremena su počeli ovim gradom da šire zaraznu sumnju u Vaše postojanje.Ovo je možda jedini način da ih razuvjerim.Umjesto da mi odgovarate, jer znam da u ovo doba godine nemate baš vremena za slične stvari, samo se pojavite na mojoj adresi, poznatoj redakciji, u ponoć !

Učinićete mi veliku radost dok budem gledala mala začuđena lišca.

 

Unaprijed zahvalna, i iskreno Vaša, M.M.

ovo je malo sjećanje na kolumnu koju sam pisala u Novom Prelomu, neko vrijeme poslije rata…ovaj tekst posvećen Djedu Mrazu , objavljen je krajem 96, ako se dobro sjećam, i čini mi se da se može objaviti ponovo , kao podsjetnik i poziv da ne zaboravimo da je dolazak nove godine uvijek , vezano za vjeru ili ne,ni za bilo što drugo, vrijeme kad je lijepo darivati one koje volimo…posebno , djecu…i da ne zaboravimo da je dječije veselje i radost jedini razlog svih tih predstava…poklone koje donose sveti Nikole i djeda Mrazevi , ionako u njihove vreće , stavljate vi sami…

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s