KRATKE PRIČE IZ ORMARA

 

 

15.

I očevi su nekad bili dječaci.

A dječaci uče da se o osjećajima ne govori.

O krvotoku se ćuti.

Kad odrastu, oni uvijek nešto traže po džepovima i gledaju u stranu.

Neki među njima s lakoćom stvaraju čuda.

Ali, gdje god da krenu nemaju mira.

Stalno sa sobom vuku taj neugodni osjećaj kao da su nešto zaboravili,

kao da im, gdje god se okrenu, nešto bitno fali.

 

 

16.

Djevojčice su naučile da previjaju žive rane, razgovaraju sa vatrom,

da prave najčvršće mornarske čvorove i

rastanke pretvaraju u nove početke.

Leći na talase i prepustiti se toploj morskoj struji,

to znaju samo galebovi.

 

 

 

17.

Ponekad treba prigrliti tugu, posvojiti samoću.

Tako mi šapuće moj ružičnjak na kiši.

Zar je potreban neki drugi razlog za to?

 

 

 

18.

Invisible.

Ako prestanem da brinem, postaću.

Tačka.

 

 

19.

Svi se kače za istinu ,

kao da je ona božje slovo.

Ja glasam za proljetni dan na verandi

punoj šarenog vjetra i

jednu besplatnu laž koja nema zle namjere.

 

 

 

20.

Sad biste vi mene da pitate,

dal ja lažem?

(U lavirintima nepredvidivosti,

na kiši, gola i nezaštićena…)

Pa, da, lažem.

Ali gledam da smuljam samo samu sebe,

da nikog ne povrijedim i da pomenuto

činim samo iz humanitarnih razloga .

Dok kiša sipi,

a mokra mi se kosa lijepi po ramenima.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s