U KAFANI ISPOD LIPE KOJE NEMA

Bio jednom jedan grad.Zapravo, opština – koju njegovi stanovnici već odavna odmilja zovu gradom.

U gradu ima jedna ulica, omeđena visokim ,starim i razgranatim stablima kestena.A oko nje , u pravcu juga i prilicno neorganizirano, posađene su lipe.

Grad se ponosio svojim zelenim krošnjama.

Našla se u toj Ulici i jedna kafana.Ništa posebno.Obična balkanska kafana, pomalo kičasta.

Potpuno nespremna za konkurenciju modernih , minimalistički uređenih kafića.

Štrčala je među njima poput ambrozije u moru ruža.

Ali bez obzira na taj prevaziđeni socrealistički izgled sa tendencijom pogrešnih promjena,imala je ta kafana svoje redovne mušterije.Zvali smo ih pacijenti.I mi smo povremeno tu dolazili na terapiju.

U bašti, ispod krošnje ogromne stare lipe, zguralo se nekoliko stolova između staklenog zida dograđenog naknadno i betonskih , prevelikih , žardinjera na pločniku.

U junu mjesecu,kada lipe procvjetaju i obuku Banjaluku u njenu najljepšu haljinu,za tim su se stolom redovno  održavali okrugli stolovi na razne teme.Na primjer, u dugometražnim raspravama, nikad nije precizno ustanovljeno zašto lipe u Banjaluci mirišu drugačije nego u ostatku svijeta, šta će u budućnosti da se više koristi kao izvor energije, vjetar ili sunce,kog su vraga girice opet poskupjele a pivo nije…Bilo je tu i svakojakih ribarsko-pijanskih pretjerivanja,poneka psovka,pa i protjerivanja, ali isključivo i jedino ako su počinioci pretjerali  u spopadanju ženskinja.Nikad, ali , zaista – nikad , kafana ispod lipe koje nema nije doživjela žučne rasprave i sukobe nacionalno osvještenih pokliča, koji su samo par godina  kasnije , postali nezaobilazna tema svakog razgovora u svakoj kafani, na svakom uglu ulice, u svakom atomu zraka.

Godinama su tu kafanu iz večeri u veče, posjećivali isti gosti.Gdje god da su proveli veče, ona je bila njihova nezaobilazna stanica na putu ka kući.A onda…desio im se rat.Kažu da se moglo predvidjeti, kao oluja ili zemljotres, da se nešto gadno sprema, ali, ja to nisam primjećivala, čak ni kad je postalo sasvim očigledno i opipljivo.Do mene je.Dakle, rat.

Običan balkanski rat,ništa drugačiji  od svih ostalih besmislenih ratova na Balkanu.Sa ratom su došli rastanci.A  rastanci ko rastanci, svugdje u svijetu su isti.Bole…Svi koji su to preživjeli, svi koji su otišli, svi koji su ostali , pa čak i oni koji su nestali, svi vi –znate dobro o čemu govorim.

U tom gradu,u toj kafani,samo godinu dana po službenom završetku rata,zatekla su se slučajno dva prijatelja , redovni sudionici nekadašnjih rasprava za stolom ispod lipe.

Isprva se uopšte nisu prepoznali.Sjedili su sami,svaki za svojim stolom,te zimske večeri, dok je njihov rodni grad zasipao krupni suhi snijeg.Svaki od njih sa svojim mislima,ne primjećujući nikog oko sebe.

Jedan je došao sa samog sjevera Evrope, nekim čudnim autobusno-avionskim kombinacijama , da posjeti roditelje koji su ostali u svome gradu.Mogao je da ih pozove u posjetu k sebi , ali nešto jače od njega vuklo ga je na jug,potpuno nespremnog za sve što ga čeka na putu.Danas se pita  zašto je uopšte dolazio.Ionako ovdje više nikog ne poznaje –svi su nestali.Grad je bio pun ljudi , koji su  se užurbano mimoilazili…Njemu je, svejedno, izgledao sablasno pust.Proteklo je više od pet godina otkako je bio u svojoj kafani.I ona je  pretvorena u kafić sa zvučnim imenom , ni u njoj nema nikog poznatog.Možda nisam trebao doći.Još je prerano.Mogao sam lijepo da pozovem roditelje da nas posjete u Švedskoj, i njene i moje.Šta mi je trebalo ovo lutanje među strancima u mom gradu, kao da će od toga bol da me mine.Ionako sam ovdje samo obični bjegunac.

Čini se da je naša lipa odavno sasječena kako bi se   mogla proširiti ulica, a na mjestu našeg stola je betonska žardinjera sa nekim zapuštenim grmom.Ali – pogled kroz prozor u pravcu juga, kroz sleđene krošnje lipa, nije se nimalo promijenio.

Sve ga je to odjednom vratilo u neke hladne zimske noći kada su, ugrijani kuhanim vinom, dugo pričali o moru.Na stolu su uvijek bile velike porcije prženih girica.Jedan od njih je bo pravi pomorac i iz svake luke je imao mnoštvo zanimljivih priča , koje su ličile na zaplete iz gusarskih romana.Bilo je tu i Titovih mornara , iz Pule i sa Briona,a na sezonskim morskim poslovima su svi učili važne životne lekcije.

Misli su mu zujale okolo kao pčele, nikako da se skrase samo na jednom mjestu.

Konobar, daj još jednom isto, molim!…Duplo!

Drugi iz te njihove  bivše ekipe , zatekao se tu također protiv svoje volje.Inače ovaj kafić uvijek zaobilazi u širokom luku kad hoda gradom.Nije htio da tu sjedi sam i sjeća se…i gotovo.Svuda samo ta bolna , topla sjećanja, prekrivena svim ovim ratnim sranjem .I krv.Puno krvi…

Izgleda da ga je ove večeri nešto naprosto tjeralo da sam sebe ovdje muči.Kroz prozor, snijeg je krupnim laticama zasipao grad.U bivšem životu jedino je jedan mornar mogao da pronađe pravu nijansu boje mora na zvjezdanom nebu iznad krošnjie osute cvijećem.Kao da nije to bio on, nego neko drugi.

Sve što je zaista želio ove večeri bilo  je da sjedi sam , pije i ćuti.Niko ko bi mu se obratio ne bi dobro prošao.

Na današnji dan je izgubio jedinog prijatelja koji mu je bio ostao.Zajedno su bili na ratištu. Čuvali su jedan drugoga da ne polude.Jednom se vratio po njega kad je bio ranjen , izvukao ga  , spasio mu život i brinuo se od tada za njega kao da od toga zavisi sva njegova vlastita budućnost.Posjećivao ga je, pio sa njim, pokušavao da mu pomogne da prihvati život bespomoćne osobe , bez nogu, osuđene na tuđu pomoć.Ali drugi put je stigao prekasno. Jeftine proteze koje su trebale da mu nadomjeste noge, nisu ga daleko dovele. Plakao je kao dijete pokušavajući da ga već obješenog oživi.

Nema te brlje koja je mogla da sapere taj bol.

Kada je za stolom u uglu ugledao  poznato lice dragog prijatelja, iz onih davnih dana,nije bio sasvim siguran da li je to zaista on ili su  su to njegova vlastita sjećanja postala živa …

Pozdravili su se.Više oprezno, nego iskreno.

Obojica su već imali iskustva sa poslijetarnim susretima starih prijatelja.Ali – nisu trebali da brinu.To je kafana ispod lipe.

U njoj je sve moguće.Tu prijatelji ostaju prijatelji zauvijek.

Nimalo neću pogriješiti ako kažem da je to čudo neobjašnjivo jednako kao i miris banjolučkih lipa.

Poslije prvih par rečenica, sve je išlo lako.Potpomognuti kosovskim vinom i nekom sumnijivom lozom , pričali su svu noć.

Uopšte im nije smetalo što se tamo gore pije viski i puši marlboro, a ovdje dolje, rakija nepoznatog porijekla i morava.Ako ima.Smijali su se.

Čudili su se vlastitom smijehu.Jedan od njih, svaki dan vuče na deseti sprat  po vreću smrznutih drva, a drugi i na autobusnoj stanici sjedi na klupama sa ugrađenim grijanjem.Jedan ima sam svoju kancelariju sa pogledom na sivo sjeverno  more, a drugi svakog mjeseca obilazi firmu samo da se prijavi i raspita kad će početi proizvodnja.Pa šta?Politika je kurva, a život je, brale moj , nešto sasvim drugo.

Kada im gore kažem da sam dva mjeseca proveo u bolnici zbog jednog sna o moru , dvije jele iz mog dvorišta i ove ovdje lipe koje nema, svi me blijedo gledaju.

U jednom momentu , onaj koji gazi u istim čizmama kao i pred rat,osjetio se kao pravi pravcati idiot.Glupan koji  nije imao petlje da iskoristi priliku i ode na vrijeme u bolji život.Međutim, kosovsko vino je zaista bilo omamljujuće dobro, a prijatelj sa sjevera mu se smiješio toplo,i pomalo postiđeno.Kao da je baš zbog njegovog odlaska kafana ispod lipe ostala prazna , a rat uništio sve čega se dočepao.

Ponoć je bila odavno prošla.Novi gazda njihove kafane imao je razumijevanja za ovaj susret.Pravio im je društvo.Noću mu je bilo nepodnošljivo.Dan je nekako mogao da ubije, ali noću, noću ni jednom nije uspio da zaspe, otkako mu je sin jedinac poginuo na ratištu  kod Drvara.Osamnaestogodišnjak.Tek je trebao da upiše fakultet , Likovnu akademiju.

Pred zoru su se rastali.Vani, snijeg je i dalje sipao.Stajali su neko vrijeme  ispod lipe koje nema i pjevali neke ,mislili su, zaboravljene sevdalinke.Niko ih nije opomenuo, niti je iko došao da ih legitimiše.Mada, čini se  da su samo to čekali.

Gazda je za uspomenu dobio na licu mjesta ulovljenog mačka da mu pravi društvo u noćima bez sna.I priču o jednom miroljubivom gradu koji više ne postoji, njegovim lipama i nekim, širom svijeta raštrkanim mornarima.O ratu je i sam znao dovoljno.I o rastancima.

A rastanci ko rastanci, svugdje su u svijetu isti.Bole…

IMG_0022

Advertisements

1 komentar na “U KAFANI ISPOD LIPE KOJE NEMA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s